Ljubav je, kažu, najljepša riječ na svijetu, a kad se ljubav oplemeni u djelo još je ljepša, toplija, sadržajnija. Priča iz Gornjih Vinjana kod Imotskog, iz zaseoka Đereci, jednostavno budi nadu da ljubavi nikada kraja neće biti.
Veljka i Nenu Đerek ljubav je spojila još prije trideset godina. On iz Vinjana, ona iz Prološca. Oženili se 1985. godine i s ljubavlju im došlo troje djece. Najstarija Anela ima 28 godina, udala se i živi u Švicarskoj. Dobila i kćerkicu, a Veljko i Nena prvu unučicu, svoju radost. Anela bijaše dobra učenica i studentica te je sada s diplomom profesora engleskog jezika. Sin Ante ima 25 godina i radi kao sezonac konobar na Palmižani, vrijedan i sposoban. Treći sin Jure na trećoj je godini elektrotehnike. I njemu škola ide odlično. Svatko otišao na svoju stranu, a Veljko i Nena ostadoše sami. A kuća, hvala Bogu, velika, sobe prazne, velika okućnica.
Rekli bismo, jedna lijepa priča o uzornoj imotskoj obitelji .
Tako je, ali ljubav je, rekosmo, najljepša kad se oplemenjuje. A Veljko i Nena pravi su majstori u tome. Mir, tišina, lijepa kuća, djeca na svom mjestu, od mirovine se može lijepo živjeti. Tko bi promislio da taj bračni par može učiniti namjerno sebi nešto stresno, odgovorno i još k tome uz pristanak svoje punoljetne djece.
Odlučiše da u svoju kuću umjesto mira uvedu vrisku, umjesto opuštanja tenzije, umjesto razbibrige brigu. I to kakvu!!! Udomiše troje njima nepoznate dječice čija je gorka sudbina plela nad njihovim životima neke čudne i neizvjesne igre. Udomiše tri mala dječačića, tri brata, ostavljena u splitskom Maestralu. Jednom sedam, drugom pet i trećem tek treća godina. Još pelene nosi.
„Znadete što, ovo vam je prava istina.“, reče nam uvijek nasmiješena Nena kad smo posjetili nju, Veljka i nove članove obitelji u Đerecima. „Ja sam vam sebi dala zavjet kada odgojim svoju djecu da ću, ako me posluži zdravlje, odgojiti još djece koju ostave roditelji. I, evo, želja mi se ispunila. Kako i Veljko obožava malu djecu nije trebalo puno da krenemo u ovaj odgovoran i zahtjevan izazov. Ja sam vam dijete iz velike obitelji. Imala sam šest sestara, uvijek vika i cika po kući. I moj Veljko imao je isto tako šestero sestara i braće pa i on zna kakva je to frtutma u kući. Uvijek veselo, uvijek smijeh, plač, strka. I sada odjednom naša se djeca razbježaše, odrastoše, odoše, ostadosmo ja i on. Mir u kući koji ubija, gledamo onu televiziju, sve nam nešto fali. I tako dogovorismo se da ćemo udomiti dvoje djece koju su ostavili roditelji i od njih učiniti prave ljude. Pričali smo s našim Centrom za socijalnu skrb i oni su nas u toj nakani svesrdno podržali, ali nam i ukazali na sljedeće:
“Moguće je da će biti tri brata za smještaj. Hoće li to biti problem budući da ste namjeravali primiti dvoje djece?” Kažem mome Velju: „Što ćemo?“ A on meni: „Neno moja di je dvoje, može i treće, bit će malo više brige i više vike po kući i to je to. I mi se pogledasmo i to je bio znak da u kuću dovedemo ovo troje anđelčića. Evo već su u nas petnaestak dana. Trebalo ih je adaptirati, priviknuti od života u domu na normalan kućni život, promijeniti im i hranu, navike. Djeca upijaju odmah, a ova naša tri anđelčića dobro su se uklopili. Već su se naučili redu. Ustajanje, doručak, igra, ručak, odmor, igra, večera, kupanje, spavanje. Ide sve k’o po špagu.“, raspriča se Nena, dok se dječaci veru po njenim ramenima i to onaj najstariji. Druga dvojica su stalno s Veljkom. Objesili mu se oko vrata, ljube ga, a on im sve ugađa. Vidi se, djeca željna ljubavi. Bože moj koje li divne slike.
„Da, tako vam je to. Treba im ljubavi, pažnje, maženja .Zovu me tetom, nekada im se zaleti i riječ mama. Veljka zovu barbom, stricem, kako kada. Najstariji se već sprema za prvi razred osnovne. Sada ćemo brzo kupiti knjige, treba početi s njim učiti slova i brojke. A k’o da je jučer bilo s mojom Anelom, Antom i Jurom kada sam ih ja učila dok je moj Veljko radio i donosio plaću kući. Eto, kako kažu, povijest se ponavlja.“, priča nam Nena.
A Veljko, dok smo mi pričali, bijaše zauzet igrom vesele trojke. Trka po dvorištu, bicikla, plastična auta, čuje se vika kroz cijeli zaseok.
„Brate živi su, dragi da draži ne mogu biti. Moram ih paziti, blizu je lokalna prometnica, ali neće oni. Imaju prostora oko kuće koliko hoćete. I moja Anela poslala im je neki dan paket iz Švicarske, a moj Ante od svoga džeparca kada dođe kući donese im pune ruke svega i svačega. Primili ih kao svoju braću. Lipo, nema što.“, veli nam Veljko.
„Da, da, uskoči Nena. Anela ih svaku večer gleda preko Skype-a, smije se, jedva čeka da ih vidi onako u živo. Jure ih obožava, ma što ću vam kazati, radost,radost i radost.“
I onda Nena uze loptu i povede mali nogomet s trojkom. Leti lopta na sve strane.
„Ovaj će biti Messi, ovaj mlađi Ronaldo, vidjet ćete, igraju k’o veliki.“, govori Nena.
A ja k’o pijan plota na trenutak prekinu to predivno klupko ljubavi. Ispostavilo se, totalno neumjesnim pitanjem supružnicima Đerek.
„Ali, Veljko i Nena, njima je tek sedam,pet i tri godine. A koliko još ima do osnovne pa srednja škola, pa, tko zna, fakulteta. Čitava vječnost.“
„A tko zna koliko će djeca biti kod nas? Možda godinu, možda pet, a možda deset i više… Ono što je važno, mi smo tu za njih i za svu drugu djecu koja nam budu povjerena.”
Imamo iskustva sa našom prijašnjom trojkom, daj Bože samo zdravlja, a gladni i žedni biti neće.
„Neće biti ni ljubavi žedni!“, velim na kraju.
„To ti je najlakše. Nje ima napretek, za to se ne bojimo. To ne treba kupovati, to je u čovjeku.“, rekoše mi na kraju.
Svaka čast Veljko i Nena.
Iz Centra za socijalnu skrb oduševljeni su ovim predivnim primjerom udomiteljstva. Ana Marija Lončar, ravnateljica Centra kaže:
„S velikim zadovoljstvom moram istaknuti da u nadležnosti našeg Centra imamo obitelj koja je dobila dozvolu za obavljanje nesrodničkog udomiteljstva djece. Ista je u kratkom roku udomila troje djece koja su do tada duže vremena bili smješteni u dom socijalne skrbi, a za koje smo već neko vrijeme bezuspješno tražili primjereniji i bolji smještaj diljem Hrvatske. Ono što je posebno važno naglasiti je da su naši udomitelji imali hrabrosti odlučiti se na ovaj korak i obvezati se na jedan odgovoran i važan posao – izvesti na put mlade ljude koji će sutra zasnovati svoje obitelji. Djelatnici CZSS Imotski na raspolaganju su svim udomiteljima, bili oni srodnički ili nesrodnički, svim svojim znanjima i vještinama kako bi što kvalitetnije i uspješnije obavljali odgovornu dužnost udomitelja. Također, pozivamo i sve ostale zainteresirane osobe da se jave u Centar kako bismo ih uputili u sve potrebne informacije vezane uz udomiteljstvo.“
radioimotski.hr.
