Ova škola pored Imotskog nekad je imala 250 učenika, a danas u nju idu djeca iz dvije obitelji

Tek što je sunce ozarilo prelijepe Ričice, a njegove zrake doprle do tamošnje stare škole, koja je u onim davnim vremenima 1969./1970. godine u svojim učionicama u šest razreda znala obgrliti i 251 učenika, pred školu u Ričicama banusmo i mi i učenici ove nove školske godine na prvi dan nastave.

A njih samo troje. Mali Stjepan Dujmović, prvašić, i njegov brat Tomislav, trećaš, te Antea Pavić, drugašica. Sa Stjepanom i Tomislavom majka Zorica, a s Anteom otac Tomislav. Došli i roditelji na prvi dan nastave. Ljubazna mlada učiteljica Edita Maršić široka osmijeha reče im:

– Dobro jutro, dragi moji mali đaci, dobro došli u našu školu na prvi dan nastave. Poseban pozdrav tebi, mali Stjepane, koji ćeš prvi put sjesti u školske klupe. Škola je lijepa, novi su udžbenici i radujte se novom koraku u vašem životu – lijepo to reče učiteljica Edita. A troje mališana s radošću sjedoše u jednu veliku klupu i počeše prelistavati nove udžbenike. Učinilo nam se kao da otvaraju konferenciju za novinare.

– Stjepane, lijepo sjedi i pazi na nove udžbenike, a ti Tomislave pogledaj na brata – brižno govori majka Zorica svojim sinovima. Mala smiješna Antea također pregledava udžbenike, dok im Edita pokazuje gdje će tko sjediti. Dobili su i darove od svoje škole – bilježnice, mape, olovke, ma cijeli pribor. Idiličnu atmosferu prvih trenutaka nove školske godine nakratko prekinu Antein otac Tomislav.

– Ma neće ova škola prestat s radom, ne smije. Poruka mojim Ričičancima: dođite i živite ovdje, ima načina da se popravi ova tužna slika. Ja neću iz Ričica, ovdje se može lijepo živjeti i odgoj moje djece, tvrdim, je na vrlo pozitivnoj razini. Sljedeće godine još jedno moje dijete ići će u prvi razred ove škole. Ne damo je ugasiti – veli odlučno Tomislav.

Pregledasmo na trenutak podatke koje dobismo od prof. Miroslava Budimira, pročelnika za prosvjetu u uredu državne uprave u Imotskom i nekadašnjeg đaka ričičke škole, koji neumoljivo govore o srozanoj demografskoj slici i Ričica i Imotske krajine.

Naime, u školskoj godini 1961./62. u ovoj školi bilo je 65 prvašića. Danas ostade samo Stjepan Dujmović.

I dok smo ćaskali sa prelijepom trojkom, pitamo učiteljicu Editu kako će uspjeti povezati gradivo od prvog do trećeg razreda.

– Ma nije to ništa, radujem se tome, svaki moj učenik imat će isti tretman. Već smo se mi interno dogovorili o našoj suradnji. Oni će biti mirni, rješavat će svoje školske zadatke, a na meni je da im objasnim i naučim ih. Prekrasni su, vidite ih, ovdje su djeca zdrava i pametna. Pa tko ne bi s guštom radio s njima! I ja se nadam da škola neće prestati s radom, jer Ričice su oduvijek s njom živjele – veli Edita.

– Samo koje novo radno mjesto više i bit će djece, ja vam kažem. Ostat će ljudi ovdje – reče nam na odlasku Tomislav Pavić.

Bijaše nam zaista teško otići iz učionice. Istina, samo su tri đaka u klupama. Prvi, drugi i treći razred u jednoj klupi. No smijeha i radosti nije nedostajalo u Ričicama. Čak nas je na odlasku simpatična trojka iznenadila sloganom: “Jedan, dva, tri, ostajemo u Ričicama mi”. Vjerojatno su se pripremili, znajući da će doći novinar.