Paleontološko čudo kod Posušja Na planini Zavelim kod sela Zagorje otkriveni nevjerojatni fosili

NEVJEROJATNO; PLANINA ZAVELIM KOD POSUŠJA JE USTVARI OKAMENJENA TROPSKA DELTA S PRAŠUMAMA I RAJSKIM TROPSKIM PLAŽAMA IZ PERIODA EOCENA SA MILIJUNIMA OČUVANIH FOSILA KORALJA, ŠKOLJKI, PUŽEVA ALI I TROPSKIH STABALA;

Hercegovina – riznica fosila drevnog oceana Tetis i njegovih obala
U Hercegovini su dosada na mnogim dijelovima pronađeni brojni fosilni ostaci raznolikih davno izumrlih životinja. Takvi fosili najvećim dijelom predstavljaju okamenjene organizme iz nekadašnjeg drevnog oceana Tetis (Tethys) koji se prostirao upravo na čitavom području Hercegovine kroz period duži čak od 200 milijuna godina i to još od razdoblja srednjeg trijasa prije otprilike 240 milijuna godina pa sve do oligocena prije 30-ak milijuna godina u prošlosti. Vremenski period eocen u kojem je također još uvijek na ovom prostoru postojao drevni ocean Tetis, sačuvao nam je nevjerojatno, pa čak i pravo spektakularno fosilno bogatstvo. Njega u prvom redu sačinjavaju fosilizirani ostaci koralja iz drevnih koraljnih grebena, uz koje se nalaze fosili izvanredno očuvanih puževa, školjki, ježinaca i brojnih drugih vrsta drevnih oceanskih životinja koje su stanovale u morskim plićacima ovog drevnog oceana. No, pored svih ovih fosilnih životinja, jednu ogromnu nadopunu ovog cjelokupnog paleontološkog bogatstva predstavljaju i fosili flore, odnosno fosili kopnenih biljaka koje možemo pronaći u eocenskim stijenama Hercegovine. Takvi biljni fosilni ostaci eocenske starosti, već su nam ranije poznati, većinom iz pojedinih prethodnih istraživanja autora ovog teksta, s područja jugozapadne Hercegovine točnije s šireg područja Čitluka.
Najnovije otkriće fosila eocenske starosti na području sela Zagorje sjeverozapadno od Posušja, na južnim padinama planine Zavelim pokazuje činjenicu da širi prostor Posušja predstavlja vjerojatno predio BiH s najatraktivnijim i najzanimljivijim paleontološkim bogatstvom, i to ne samo u ovoj državi već i dosta šire.

Boksitni kopovi sjevernog dijela Posušja – pravi paleontološki El-Dorado

U okviru ovih novijih paleontoloških istaživanja, gotovo potpuno neočekivano, na prostoru napuštenih površinskih kopova boksitne rude, otkriveni su doslovno jedni uz druge, nevjerojatni fosili koralja iz drevnog koraljnog grebena, te fosili ogromnih listova tropskih palmi. Pored njih, u istim ovim stijenama pronađeni su brojni drugi fosili raznolikih školjki, puževa, ježinaca, kao i fosili drugih atraktivnih biljaka i izumrlih tropskih stabala. Ipak, najspektakularnije fosilne nalaze predstavljaju čudesni te izvrno očuvani grebenski koralji, te posebice pronađeni ogromni fosilizirani listovi tropskih palmi nipa (Nypa, Nypadites) koje su zajedno s drugim pronađenim biljkama rasli u jednoj pravoj tropskoj priobalnoj prašumi tzv.mangrova i to na velikom dijelu današnje planine Zavelim, . Ustvari pravo čudo, pa i na prvi pogled neshvatljivu i paradoksalnu spoznaju predstavlja činjenica da je gotovo čitava današnja planina Zavelim nekada davno prije više od 40 milijuna godina izgledala u obliku malih zimzelenih tropskih otoka oko kojih se prostirala jedna prostrana delta i široka morska obala s brojnim lagunama i zaljevima s južne strane. A upravo najbolje dokaze ovoga možemo pronaći u pjeskovito-laporovitim i konglomeratnim stijenama prisutnima unutar brojnih napuštenih boksitnih kopova, a posebice okolo njih na tzv.jalovištima ili deponijama jalovine. I ono što je najzanimljivije jest to da upravo te stijene koje su tad u vrijeme iskapanja boksita predstvljale višak i smetnju rudarima, sadržavaju neprocijenjivo vrijedno paleontološko bogatstvo. Iako na prvi pogled izgledom zastrašujući, ogromni i duboki površinski kopovi boksita, također predstavljaju neprocijenjiva mjesta za geologe, paleontologe i istraživače zemljine prošlosti, jer upravo ovi kopovi, pogotovo oni veći i širi, predstavljaju doslovno – pravu otvorenu knjigu zemljine prošlosti na onom dijelu površine gdje se i nalaze. U većini ovih boksitnih kopova stijene koje su u podlozi ili podini boksita, odnosno one koje su nastale prije postanka same boksitne rude, su ujedno i najstarije, te pripadaju razdoblju gornje krede, a poznatije su kao tzv.rudistni vapnenci prema fosilima izumrlih školjki rudista kojima ove vapnenačke stijene obiluju. No, iako često ovi rudistni vapnenci sadrže vrijedne i zanimljive fosile neobičnih cjevastih školjki rudista koji su izumrli zajedno s dinosaurima krajem krede, nemjerljivo značajniji, vrijedniji, i atraktivniji fosili dolaze u stijenama tzv.krovine, odnosno u stijenama koje su naknadno formirane na već postojećem sloju boksitne rude. Ove stijene su samim time i mlađe, i unutar gotovo svakog površinskog kopa boksita na prostoru Posušja one datiraju iz razdoblja srednjeg i gornjeg eocena. Osim što su i prilično mlađe, čak i za 40 milijuna godina, od navedenih rudistnih vapnenaca, ove eocenske stijene su i prilično drugačijeg izgleda usljed čega se lako mogu zamijetiti i detektirati na terenu. U tom pogledu one su većinom za razliku od starijih bijelih i kompaktnih vapnenaca gornje krede, prilično tamnije, tamnožute, smeđkaste, plavičaste do narandžaste boje, pri čemu se ustvari radi o poptuno drugim tipovima sedimentnih stijena – laporima, pješčenjacima te konglomeratima. Tako se unutar plavičastih lapora mogu pronaći većinom raznoliki oblici morskih školjki te nešto rijeđih pužića, dok se u nešto kompaktnijim žućkastim i narandžastim pješčenjacima mogu pronaći, pored školjki i vrlo zanimljivi fosili ljuštura puževa koje ponekad imaju i veće dimenzije. Osim školjki i puževa, unutar još kompaktnijih sivkastijih pomalo vapnovitih stijena moguće je pronaći fosile morskih ježinaca među kojima ima i onih prilično velikih i atraktivnih oblika. No, kao što je već spomenuto, daleko najatraktivnije fosile predstavljaju koralji i fosili kopnene flore ili biljaka.

Selo Zagorje – ranije prepoznati, no danas zaboravljeni paleontološki biser Posušja i Hercegovine

Šire područje posuškog sela Zagorje, ne predstavlja potpunu nepoznanicu u paleontološkom smislu. Naime, riječ je o jednom, ranije prepoznatom i tek djelomično istaženom, a danas gotovo zaboravljenom prostoru od izuzetne znanstveno-paleontološke vrijednosti i značaja. Njegovom značaju u pogledu paleontološkog bogatstva, izuzev autora, daleko najviše je pridonio pok.geolog, paleontolog i prije svega paleobotaničar Enio Jungwirth iz Zagreba, koji je tijekom svog višegodišnjeg istraživačkog boravka u Hercegovini krajem prošlog stoljeća napisao nekoliko detaljnih paleontoloških radova vezanih upravo za prostor Zagorja. Posebno indikativan njegov rad jest onaj iz 1997 (JUNGWIRTH, E. (1997): Prvi nalazi eocenske fosilne makroflore u zapadnoj Hercegovini. -Rud. – geol. glasnik, 1, str.88-92, Mostar.) u kojem po prvi puta iznosi podatke o pronalascima fosilne makroflore (flore vidljive golim okom) u zapadnoj Hercegovini pri čemu je nekoliko primjera pronađeno upravo na prostoru Zagorja. No, ovaj rad, i ova tada otkrivena flora, predstavlja u biti mali pa i minijaturni dijelić u odnosu na sveukupno prisutne fosile eocenske makroflore na širem prostoru sela Zagorje. Naime, bitno je istaknuti, kako je nekoliko velikih površinskih boksitnih kopova bilo iskopavano i rudareno naknadno nakon ovih Eniovih istraživanja, pri čemu je upravo autor ovog bloga, s još jednim kolegom ljubiteljem i amaterskim istraživačem fosila, unutar tih ‘novijih’ odnosno naknadnih boksitnih kopova došao do otkrića atraktivnih fosilnih palmi, i ostalih raznolikih tropskih biljaka, koje do sada nisu bile poznate iz ovih naslaga.

Rajska obala s tropskom mangrovom prašumom i koraljnim grebenima – zanimljiva koegzistencija deltnog i grebenskog okoliša
Među svim razotkrivenim fosilima u stijenama okolo boksitnih kopova na području sela Zagorje, najviše se ističu kolonijalni koralji sa slijedećima najdominantnijim oblicima i vrstama: Calamophyllia rosicensis (Opp), Astraeopora, Dictyarea, Rhabdophyllia, Madrepora herzegovinensis (Opp), Goniopora, Pachyseris, Porites, Pachygyra, atraktivni oblici heliastreja – Heliastraea i brojni drugi oblici, dok se kod fosila kopnene flore najviše ističu oblici mangrovih palmi nipa – Nypadites, zatim oblici zimzelenih vrsta tropskih lovora – Laurophyllum i Daphnogene, zatim također vrste mangrovih izuzetno indikativnih stabala – Acrostichum lanzaeanum, uz koje su česti listovi eukaliptusa – Eucalyptus, banksija – Banksia, izduženih listova – Callistemophyllum, te ostalih vrlo zanimljivih oblika tropskih, zimzelenih stabala, grmlja, čak i crnogoričnih stabala borova kao i brojnih drugih oblika mangrova koji su rasli unutar ovoga drevnog tropskog okoliša.

Mangrova palma Nipa (N.fruticans) – u današnjem okolišu u JI Aziji (izvor:wikipedia) – prizor kakav je bio na sjeverozapadu Posušja prije više od 40 milijuna godina.

Pronađeni fosilizirani veliki palmini listovi nipe, i okoliš kakav je bio u vremenu srednjeg eocena na prostoru južnih padina planine Zavelim.

Posebno otkriće nesumnjivo predstavljaju veliki listovi mangrovih palmi nipa koji su pronađeni na tankim crvenkastim slojevima pješčenjaka koji su ostali kao ‘zalijepljeni’ na slojevima konglomerata, koji ustvari predstavlja okamenjeni šljunak kojeg je delta kroz svoje rukavce donosila na prostor samog ušća rijeke. Naknadnom usporedbom pronađenih fosila palminih listova ovdje na padinama planine Zavelim došlo je se do zanimljive spoznaje da se radi o dosada nekima od najvećih pronađenih fosilnih listova perastolistih palmi na ovim prostorima. Naime, gotovo sva većina dosada pronađenih fosila palminih listova u eocenskim stijenama na ovim prostorima i u Europi pripada tzv.lepezastolistim palmama, koje su kao što im samo ime kaže, palme sa listovima u obliku lepeze. Za razliku od njih, ovdje u eocenskim stijenama Zagorja kod Posušja, mogu se pronaći mnogobrojni ogromni listovi perastolistih palmi kod kojih su listovi u obliku pera. Daljnjom anatomskom komparacijom oblika ovih fosilnih listova, došlo je se do spoznaje da se najvjerojatnije radi o tzv. nipa palmama, koje danas rasto prirodno isključivo na prostoru jugoistočne Azije na ušćima rijeka, estuarijima i deltama unutar zone plima oseka, pri čemu spadaju u tzv.mangrovu vegetaciju poznatu po svom tzv.visećem korijenju koje strši iznad razine vode. A da je gotovo sigurno riječ o mangrovim palmama nipa (Nypadites), to potvrđuju pronalasci biljke akrostihuma (Acrostichum lanzaeanum) koja je poznata mangrova biljka, često i pod nazivom ‘mangrova paprat’. Naime, potrebito je spomenuti kako palme nipa predstavljaju jedine, za sada, poznate mangrove palme (http://www.palmpedia.net/wiki/Nypa_fruticans), pri čemu ostale vrste palmi kojih ima unutar istih područja, rastu u nešto povišenijim zonama iznad mangrove vegetacije. Na pronađenom najatraktivnijem kamenom bloku velikih dimenzija na kojem se nalazi otisak nekoliko gotovo cjelovitih palminih listova, pred očima se ukazuje prizor kao da su ti listovi gotovo ‘jučer’ otpali s palme u mulj unutar vode iznad koje je rasla ova palma. Naime, osim ovoga, na ovom velikom kamenom bloku konglomerata, vidljivo je i to da se najmanje tri vidljiva palmina lista odvajaju od ‘istog’ središta, što ukazuje na to da se ovdje radi o listovima jednog te istog stabla mangrove palme nipe, što samim time pokazuje činjenicu da su ova stabla palmi rasla gotovo neposredno iznad dijela vodenog bazena u kojem su se fosilni listovi okamenili. Gledajući i dodirujući izbliza ove nevjerojatne fosilizirane listove palme, jednostavno ih pred svojim očima možete vratiti u izvorni izgled samo im davši zelenu boju budući da su se listovi uistinu čudesno i izvanredno očuvali. Pred našim očima dočarava se jedna nevjerojatna slika šireg prostora Zavelima u vremenu prije više od 40 milijuna godina: iz smjera sjevera i sjeveroistoka (današnje Roško Polje i Mesihovina) pruža se nisko kopneno i prostrano zaleđe kompletno obraslo tropskom šumom sa stršećima palmama i visokim krošnjama eukaliptusa, te mnogobrojnim rukavcima, jezercima, i lagunama jedne široke delte uz čije obale rastu gusto poredani i zbijeni mangrovi, tj.palme nipa s velikim perastim listovima koji izbijaju doslovno iz vode, te brojnim drugim tropsko-suptropskim zimzelenim stablima. U ovom dočaranom prizoru također malo južnije možemo zamisliti i predivne tj.prave rajske plaže s čistim bijelim sitnim pijeskom iznad kojih rastu brojne palme i druga tropska stabla. Dalje prema jugu i južnim smjerovima nastavlja se pravo tropsko more u kojem ‘plivaju’ brojni veći ili manji izduženi tropski otoci oko kojih se prostire prozirno svjetlo-tirkizno i plavo more. Dakle, u doslovnom smislu, sjeverni dio Posušja predstavlja pravi izgubljeni raj.

Čarobni koraljni svijet u kamenu
Naravno, fosilni listovi palmi, i ostalih tropskih biljaka predstavljaju samo mali dijelić cjelokupnog paleontološkog blaga na ovom dijelu posuške općine. Pravo čudo s druge strane predstavlja sama činjenica da je se neposredno uz jednu tropsku deltu i ušće rijeke, u pravcu istoka prostirao jedan izduženi koraljni greben sa stotinama vrsta prekrasnih i atraktivnih granastih, kuglastih, bubrežastih, krpastih i drugih, oblika koralja. Još veće čudo predstavljaju fosili ovih koralja koji su mjestimično tako dobro ostali očuvani, da dok ih promatrate gotovo možete trenutno osjetiti miris mora, zvuk valova, i viziju njihovog originalnog izgleda unutar koraljnog grebena s brojnim njišućim nježnim polipima jarkih duginih boja. Ono što se može sa sigurnošću zaključiti jest to da je ovaj predio Posušja jedan novootkriveni izuzetno važan i neprocijenjivo vrijedan paleontološki lokalitet na kojem svjetski, pa i najjači znanstvenici koji proučavaju koraljne grebene, mogu istražiti i rasvijetliti mnoge bitne tajne o funkcioniranju koraljnih grebena, pri čemu bi neprocijenjiv uvid predstavljala sama detaljna spoznaja o tome kako je na ovom dijelu Hercegovine, odnosno na ovom dijelu drevnog oceana Tetis, prije više od 40 milijuna godina, gotovo na dodiru delte i slatke vode, postojao i funkcionirao jedan ovakav koraljni greben. Naime, danas je postalo poznato, i znanstveno potvrđeno, da je jedno od najvećih prirodnih čuda svijeta, tzv.Veliki koraljni greben u Australiji na rubu izumiranja, poradi toga jer se koralji koji ga izgrađuju ne mogu dovoljno brzo adaptirati na sve novije promjene unutar oceana nastale u posljednje vrijeme. S druge pak strane, ovaj ‘naš’ hercegovački, tj.Posuško-Zagorski koraljni greben, očigledno je bio izvrsno adaptiran na uvjete u oceanu i moru koji su relativno lošiji i nepogodniji za koralje, negoli danas na prostoru Australijskog Velikog koraljnog grebena, jer je ovdje gotovo neposredno mrvicu zapadnije od grebena postojalo ušće rijeke i donos slatke vode, pri čemu je gotovo sigurno morski prostor oko ove delte, a time i ovog koraljnog grebena bio u određenoj mjeri zamućen, s većom količinom i pritjecanjem mulja, šljunka, sitnozrnatijeg materijala s kopna. Iz svega ovoga razvidno je kako bi i za današnji Veliki koraljni greben bilo jako značajno spoznati pojedine elemente ovih hercegovačkih fosilnih koralja iz perioda eocena, što bi moglo pripomoći spašavanju ovog jedinsvenog svjetskog čuda bez kojeg čitav oceanski svijet ne bi bio isti.

(Autor je posebno zahvalan kolegi, entuzijastu i ljubitelju drevneprošlosti iz Tomislavgrada gosp.Vinku Ljubasu bez kojega ne bi došlo do značajnih otkrića pojedinih vrlo atraktivnih primjeraka fosila koralja i biljaka)