Junakinja hrvatskog Domovinskoga rata Nevenka Topalušić (60) dva puta je dala život za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Prvi puta je „pala“ u vrijeme Domovinskog rata, kada je kod majke ostavila svoje dvoje djece i sa suprugom Brankom otišla na ratište.
Za njima je otišlo njihovo treće dijete, 18-godišnji Dubravko. Priključila se legendarnim Gromovima. Gledala je smrti u oči. Bila je izravno na prvim crtama obrane. Ako poginem, poginem – neustrašivo je govorila. Nije poginula, ali vratila se ponosno u – invalidskim kolicima. Takvu junakinju majka rađa jednom u stotinu godina. No, ono što nije uspjelo srpskim četnicima, uspjelo je, na žalost, pomozbog junacima iz Ministarstva branitelja, ali i svima onima na čelu sa predsjednikom Vlade i sličnima, koji su tijekom zadnjih četiri godine nabacivali blato i mulj na one koji su dali ili bili spremni, poput gospođe Topalušić, dati i svoje živote da Hrvatska bude – Hrvatska.
Nevenka je među prvima došla u šator u Savsku 66 u Zagrebu, gdje su se spontano počeli okupljati hrvatski branitelji i stradalnici Domovinskog rata. Rekla je:
„Ovdje sam zbog toga, jer me ubija ova nepravda. Ostat ću ovdje dan i noć… Dok god ne umrem tu ću biti! A u rat sam otišla da bi bilo bolje mojoj djeci, no niti je bolje mojoj djeci niti je meni“
Mnogi su je nagovarali da ode kući, jer je teško bolesna (100-postotni ratni vojni invalid, prve skupine!), a i majka je četvero djece. Nije popustila, jer je osjetila da je njezina Hrvatska ponovno ugrožena, ali ovog puta ne od Srba, Crnogoraca i zločinačke JNA, već od onih koji su trenutačno na vlasti. Osobito je, kao i mnogi hrvatski branitelji, tražila da iz svojih fotelja odu Matić, Glavašević i Nađ. Njima nije bilo ni na kraj pameti da napuste Ministarstvo branitelja, pa čak i bez obzira hoće li ili neće netko nastradati u ovom jedinstvenom, časnom i dostojanstvenom hrvatskom šatoru, (odnosno protestu), kojeg je ovih dana predsjednik Vlade Zoran Milanović nazvao „smrdljivim“.
I Nevenka Topalušić je umrla, prije godinu dana, 22. listopada 2014. Ne kod kuće, već među svojim suborcima, u Savskoj 66. Matić i Glavašević samo su odmahnuli rukom. Njima je bilo svejedno. Jedan ili jedna manje među još živim hrvatskim braniteljima.
U znaku Ministarstva branitelja još se uvijek nalazi crni golub. Kao da je ovo ministarstvo, ministarstvo žalosti, a ne pobjedničke vojske. Umjesto te ptice, odmah nakon Nevenkine smrti, trebalo je ugraditi njezin portret, portret pobjede, mira, slobode…
Ali, ne, pomozbog junaci nemaju milosti.
Junakinja Domovinskog rata možda bi i danas bila živa, sa svojom djecom, sa obitelji, da nije bilo gaženja i pljuvanja po hrvatskim braniteljima, što je i ona svojom nazočnošću u „smrdljivom“ šatoru željela zaustaviti.
Ovih dana obilježili smo i godišnjicu protesta hrvatskih branitelja u Savskoj 66. Neki pričaju da se tom načinu borbe nije ništa postiglo. Lažu. Glogoški, Klemm, Jukić i brojni drugi, manje ili više znani, nepotkupljivi branitelji opet su poručili da – nema predaje. Inače, taj „smrdljivi“ šator, kako je za njega sramno rekao Milanović, nešto je najgore što se dogodilo Hrvatskoj nakon pobjede u Domovinskome ratu. Zahvaljujući ovom neviđenom protestu, svi su saznali o mukama i patnjama ljudi koji su bili prvi kad je trebalo. Osim toga, svakodnevno su se mogli vidjeti i vidjeli su se brojni branitelji u kolicima, bez ruku i nogu, pa čak i slijepi. Druga je stvar što to nisu željeli vidjeti ljudi koji su zadnjih godina vodili državu, kao guske u maglu. No, ne da nisu vidjeli što se to događa s hrvatskim braniteljima, stradalnicima i obiteljima poginulih i živih branitelja, oni nisu željeli vidjeti ni smrt – Nevenke Topalušić.
Stoga, na predstojećim parlamentarnim izborima treba ponoviti riječi Zdravka Mamića: „Nećete razbojnici!“ Ili treba im reći – Non pasaran!
A Junakinja Domovinskoga rata, za razliku od njih, vječno će živjeti u našim srcima.
Tek toliko da se zna, istine radi!
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
1 komentar
Ovo je još jedan tekst koji dokazuje da moramo mjenjati nešto. Naručen članak loših PODOBNIKA.
Glasujte za MOST. Dajte da već jednom kaznimo oba krivca odjednom jer su ISTO KRIVI za ovo stanje u RH.
Kad bi ovaj put OBA pala to bi bio demokratski pomak u hrvatkoj i veliki korak naprijed.
Dajte da jednom shvate da nisu nedodirljivi.
Izmjenjuju se već 25 godina ko dan i noć, a nama su ti dani i te noći isto – jadni i bjedni.
Ne kažem da će MOST išta promjeniti, ali kažem da mi moramo nešta promjeniti.
Moramo konačno početi trezveno razmišljati i kažnjavati krađe, pljačke, laži, uhljebljivanja, kriminalne privatizacije, farbanje tunela po nekoliko puta, prodaju državnog blaga, rasipanje teško stečenog novca iz državne blagajne i sl. Mislim da nam je ovo posljednja šansa za to, prije konačnog raspada.
Ne dajte da nas dijele na LIJEVE I DESNE. Pogledajte se u ogledalo. Tko je od Vas potpuno LIJEVI, a tko potpuno DESNI.
Iskreno, onoliko glasova, koje ne dobiju na izborima ove dvije “VELIKE” stranke, toliko u Hrvatskoj imate ljudi koji
razmišljaju zdravo, trezveno i demokratski.
Iskreno želim POKOJ VJEČNI ovoj karizmatičnoj i napaćenoj ženi, ne kao vojniku, već kao Božjem stvorenju, kao ŽENI i kao MAJCI.
Bog je odlučio uzeti je u tom trenutku. To je njegovo pravo i tu ne možemo ništa.