HEJ TI, “PODOBNI” ČOVJEČE …
Ne pričaj mi o domoljublju… ne pričaj mi o hrvatstvu… još kao dijete znala sam tko sam i čija sam… i da se samo za Hrvatsku diše…
Hej ti, “podobni” čovječe…
Ne pričaj mi o slobodnoj Hrvatskoj… o domovinskom ratu… u mom (tada) dječjem srcu sve je proživljeno… i strah i neizvjesnost i molitva i ponos…
Ne pričaj mi o poginulim braniteljima… Mi, tada, iako još djeca, išli smo u kuće i na sahrane svakog poginulog branitelja iz našeg mjesta, znanog i neznanog… molili i plakali… jer smo duboko osjećali da smo dio toga i oni da su dio nas…
Hej ti, “podobni” čovječe…
Ne pričaj mi o slobodi… S ukućanima skupa, od radosti sam plakala (i danas bih to mogla) na prizor ljubljenja hrvatske zastave u Kninu, pok. nam predsjednika… i na riječi: “Imamo Hrvatsku!”
Ne pričaj mi o domoljubnim strankama…
U mom srcu je domoljublje urezano i dok živim ja – i moje domoljublje živi u meni…
Hej ti, “podobni” čovječe…
Ne pričaj mi o svojim “plemenitim” ciljevima…
O tome mi priča tvoja pozicija, rodbina i znanci u državnim foteljama… O tome mi priča tvoje dijete, koje uživa studentski dom i fakultet po želji, dok dijete neke sirotinje radi po kafićima, diskaćima, bauštelama i vozari i uči i pada ispite koji se “tvojima” sređuju…
O tome mi pričaju državni poticaji koji su dati neradnicima da i dalje ne rade, a za one koji bi radili… hm… pa oni nisu “podobni”…
Hej ti, “podobni” čovječe…
Ne pričaj mi o “pohlepnim” antidomoljubima koji ostavljaju rodnu grudu i odlaze sa svojim obiteljima u strane zemlje…
O tome mi pričaš TI – PODOBNI ČOVJEČE, koji si ih gladne OTJERAO s kućnog praga!
Hej ti, “podobni” čovječe…
Iako su na tvojim očima mrene opravdanja i u srcu umrtvljena savjest, hrvatski ti čovjek iz dubine duše viče:
” Zaustavi se čovječe, kakvu nam to povijest krojiš?!”
Al ti gledaš i ne vidiš, slušaš i ne čuješ…
Ah ti, “podobni” čovječe…
Al eto ti vlast, eto ti sitne duše koje ste kupili nekom pozicijom, uslugicom, poticajem… Eto vam ih, dok ih od vas ne kupi netko moćniji. Jer tko se jednom proda, opet će…
A onda ćete ostat sami… pa onda glasujte sami za sebe… Kad nestane tuđega, morat ćete od svog jesti… svoje meso grist…a to boli… Kad nestane i naivnih domoljuba, koga ćete varati… Sami sebe i takve kao što ste vi…
Možda vam oprostimo mi koji smo vam naivno svoj glas dali… možda, jednog dana… Možda vam oprostimo, al zaboravit nećemo…
Možda vam oprosti mnogobrojno iseljeništvo čija će djeca zbog vas u tuđem svijetu rasti…
Možda vam oprosti, al zaboraviti neće…
Možda vam oprosti i naš narod… jer kršćanski je narod to…
Možda vam oprosti, al zaboravit neće…
Al jedno znajte, baš kao što pjesma kaže:
“GROBOVI VAM NIKAD OPROSTITI NEĆE…”
“Nepodobni” čovjek
grude-online.info