Već smo u par navrata pisali o svečanoj promocija prve generacije magistara farmacije Farmaceutskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, piše hercegovina.info.
Najviše pozornosti nazočnih na promociji izazvao je govor zahvalnosti koji je u svoje i u ime svih diplomanata prve generacije magistara farmacije Farmaceutskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru pročitao Martin Kondža. Govor prenosimo u cijelosti:
Panta rhei. Sve teče. Sve se mijenja i ništa ne ostaje isto. Te poznate filozofske riječi izrečene prije 2 000 godina ni dan danas ne gube na značenju.
Poštovane profesorice i profesori,
Poštovane kolegice i kolege,
Uvaženi gosti i dragi prijatelji,
Zajedno sa svime oko sebe mijenjamo se i mi. Mijenjamo se upravo sada; drugačiji smo nego jutros, drugačiji ćemo biti već večeras. Moje kolege i ja danas smo drugačiji ljudi od onih zbunjenih srednjoškolskih lica, koji su prije 5 godina sa treperenjem u srcima nesigurnim koracima zakoračili u učionicu 302 i čuli riječi: dobrodošli na Farmaceutski fakultet. Neobično topla jesen nagovještavala je jednu neobično toplu generaciju; kao prvi bili smo nesigurni u svemu, na svakom predavanju, na svakom ispitu. Mogli smo samo sanjati uvjete koji su imali drugi studenti; svoje prostorije, svoje materijale, knjige i učionice. No, kao što ste imali priliku vidjeti, bili smo zajedno i problemi nas nisu uspjeli pokolebati. U tom sustavu morali smo se prilagođavati. Mijenjati. Da to nismo učinili, ne bi danas s ovakvim osmijesima ponosno stajali pred vama. S našeg dugog putovanja i usavršavanja ponijeli smo vam jedan suvenir kojeg vidite ovdje ispred sebe. Voljeli bismo da osim lijepih uspomena danas sa sobom ponesete i ovu malu kutijicu ive kreme koju smo spremili samo za vas. No znajte jedno, kao studenti za nuspojave ne odgovaramo!
Ja sam danas glas svojih kolega i kao takav imam posebnu odgovornost uputiti zahvale onima koji su ih najviše zaslužili. Iskazati zahvalnost svakom pojedinom profesoru čiji se životni put barem na trenutak križao s našim. Nesebično su davali sebe i oplemenili naše živote, s nadom da će mala klica koju su nam podarili prerasti u drvo mudrosti. Na kraju krajeva, to je naša uzajamna obveza. Iskazati zahvalnost Upravi fakulteta koju predvodi prof. Monika Tomić, za svaki trenutak ljudskosti i razumijevanja, djelatnicima Aneli, Josipi, Mirjani i Franji na njihovoj neizmjernoj toplini. Od prvog dana smo bili kao obitelj, danas kao i obitelj završavamo.
U ime svih nas zahvaljujem se i vama koji ste nas danas došli otpratiti u nove početke i nove promjene, našoj obitelji i dragim prijateljima. Svaka majka i svaki otac u ovoj prostoriji moraju znati da su ove diplome ispisane njihovim imenima. Zbog toga što je majčino srce najljepše, neizgubljeno dječje mjesto. I svaka osoba na svijetu ima samo jedno takvo srce. Zbog toga što je očevo srce duboka provalija, u kojoj ćeš na kraju ipak naći oproštaj.
Voljeli bismo danas još poneke zagrliti i izljubiti, čvrsto im stisnuti ruku. No, iz različitih razloga to ne možemo učiniti. Zato ćemo danas u uspomenu na njih ostaviti prazno mjesto za stolom i biti zahvalni što su, makar samo na trenutak, dodirnuli i oblikovali naše živote, vjerujući da su ipak njihove oči izdaleka uprte u nas, a srca puna.
A mi odavde nastavljamo dalje. Kad se utiša pljesak i kad sa sebe skinemo svečane toge, čekat će nas ovaj hladan i nesiguran svijet, potpuno stran našemu. No, ne brinemo se. Jer i takav svijet postoji s razlogom da ga mijenjamo, da budemo lučonoše i nositelji onih promjena koje želimo vidjeti oko nas, da ga ostavimo barem malo boljim nego što smo ga našli.
Prema tome, ne stajemo. Ne prestajemo se mijenjati. Ne prestajemo teći. Nastavljamo dalje, glasno bujati i žumoriti svako svojim tokom. S nadom da će se jednog dana naši pritoci ponovo sastati. Od ovog trenutka spremno na sebe preuzimamo postulate i obveze farmaceutske struke. Počinjemo mijenjati druge živote. Nabolje. Da oni koji dolaze k nama, od nas odlaze drugačiji – zdraviji, bolji i sretniji ljudi.
Da se ne bojimo živjeti punu verziju sebe.
Da uvidimo da nema straha u tim tisućljećnim riječima –
Panta rhei. Sve teče.Sve se mijenja i ništa ne ostaje isto.