Starog BMW-a, kojeg sam kupio polovnog i držao ga u garaži od prošlog ljeta i posjete domovini, jer na posao, tamo u Njemačkoj, idem isključivo vlakom, a na tržnicu biciklom, dobro sam izglancao. Kupio sam nove ratkape i navlake za sjedišta, tako da sam ga napucao, pa izgleda kao nov. Žena i djeca su pokupovala hrpu majica, suknji, hlača, i još neke bižuterije na rasprodaji, pa su, po kćerkinom nagovoru, pobacali plastične vrećice od tih jeftinih trgovina, a kupljene stvari prepakirali u neke ukrasne i poskidali cijene, tako da se ne vidi koliko smo sve platili. Uzeli smo svu godišnju ušteđevinu, žena je malo ušla i u crveno na kartici, pa smo prije dva tjedna došli ovdje na djedovinu, da se kao odmorimo, a onda, da se vratimo praznih džepova.
Rekao je ovo za Al Jazeeru Sarajlija koji je želio ostati anoniman, jer “tko će živ rodbini pred oči”, opisujući svoju godišnju avanturu, zvanu “odmor u domovini”.
Kaže da teško radi u jednoj tvornici, kao i njegova supruga, koja u dvije smjene čisti urede i tuđe kuhinje, kako bi školovao djecu i pomogao bar tri obitelji uže rodbine u Sarajevu.
“Svakog mjeseca šaljemo u Bosnu novce, jer više od pola rodbine je nezaposleno, a i ono malo što ih radi ili prima mirovinu, kao da ništa i ne primaju. Oni u nas gledaju kao u neke čarobnjake i ja im tu sliku ne smijem pokvariti. Nekad sam pokušao kazati kako teško radim, ali ovi moji kao da su gluhi, nikada to ne čuju. Oni misle da meni tamo u tuđini pečeni pilići padaju s neba. Ne nabijam nikom na nos, ali pomalo sam umoran od svega, od toga da sam postao bankomat iz kojeg se izvlači lova”, skoro plačnim glasom nastavlja priču.
Kaže da je njegova priča identična pričama tisuća drugih iz koji žive u dijaspori.
Sugovornik Al Jazeere nastavlja priču o onima poput njega, pa navodi primjer poznanika, iseljenika iz Doboja, koji, kaže, svake godine digne mali kredit samo da bi, kad dođe u svoju mahalu, bio ono što oni od njega očekuju da bude.
“Onda se jadan čitavu godinu doziva od tog kredita, radi kao rob po dva-tri posla i taman kad se malo oporavi, valja mu ponovo na godišnji u Bosnu. Ama, najgore mi je kad kažu: lako je vama. I ja onda zašutim. Kome išta nakon toga objašnjavati?”
“Kad već nemaju posla za ono za što su se školovali, zašto se ne prekvalificiraju, zašto ne rade nešto drugo? Mislim da bi mom ocu bilo lakše dići im kredit da naprave malinjak ili pokrenu neki mali biznis, nego što ovako svake godine šalje – kao da ulijeva vodu u šuplju bačvu”, pita se njegova kćerka, 22-godišnja studentica u Hamburgu.
Njen otac dodaje kako ga to podsjeća na scenu iz serije “Naše malo misto”, kada povratnik iz Amerike dolazi na rivu u vrijeme radnog dana i vidi stanovnike kako ništa ne rade, već samo šetaju ili sjede i ispijaju kavu, a onda kaže: “A ća je ovo, neki holiday?”