Priča iz Posušja: Djeca nisu boce

Kada srednjoškolci u razgovoru o školi, uz navođenje svih negativnosti kojih je na pretek, počnu pričati o cool profesorici koja radi na fantastičan način – postaje jasno da tu nisu čista posla, te da nema druge nego na licu mjesta provjeriti o čemu se radi.

Gabrijela Bešlić rođena je 1973. u Posušju, gdje završava osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje nastavlja u Sarajevu. Godinu dana prije upisa na studij boravi u Münchenu radi usavršavanja njemačkog jezika. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje studij njemačkog jezika i književnosti i ruskog jezika i književnosti. Diplomirala je 1999. godine s temom Elfriede Jelinek – Borba protiv stereotipa. Profesorica je njemačkog jezika u srednjoj školi u Posušju.

Imala sam priliku raditi na radiju i zaljubila sam se u njega. Radio je jedan roditeljski medij, on stalno nešto priča. Nisi ti možda uvijek fokusiran, ali dođe do uha taj sadržaj. Nije senzacionalistički. Radio traži puno rada da bi bio prepoznat. A za mene je to jedini put u životu. Imali smo odličnu saradnju s Radiom Plus iz Posušja i pokrenuli emisiju koja se zvalaOpravdani sat – kolažna emisija s mnogo sadržaja, vrlo zahtjevna. Djeca su je sjajno radila i uspijevala su da izdrže taj tempo. Međutim, malo je počela da trpi škola, đaci su češće izostajali, pa nas nisu blagonaklono gledali ni roditelji, ni uprava škole, tako da smo morali promijeniti koncept. Radeći na jednoj pozorišnoj predstavi, dobila sam ideju da spojimo film i filmsku glazbu, da bi to djeci moglo biti zanimljivo, a istovremeno i edukativno. Meni su filmovi kao i lektira. Postoje filmovi koji se jednostavno moraju pogledati. I onda smo krenuli na filmsku glazbu. Bila sam fascinirana kako su se oni i tome ozbiljno posvetili. Istraživali su, tražili numere, pričali o filmskim temama: šta je soundtrack, šta je soundtrack pisan za film. Ja nisam imala uticaj na izbor filmova, bila sam sa strane kao neka zaštita da ne ode neprimjeren sadržaj, i nikada nisam imala potrebe intervenirati. Nakon dvije godine rada postali su prepoznatljivi. S obzirom na to da je ta ista ekipa i glazbeno obrazovana, muzičar Ivan Ramljak, voditelj Rock Akademije u Posušju i ja došli smo na ideju da im na neki način odamo čast i zaslugu, pa smo organizovali koncert filmske glazbe na kojem su nastupili.

Ovakvo istraživanje i način na koji ste radili s njima, način na koji ste ih usmjerili i otvorili vidike u neke nove svjetove, dovelo je do toga da se u njima bude nove energije i nove ideje, pa su otišli korak dalje. Došli su do ideje da počnu organizovati projekcije filmova.

U početku je bilo nekoliko projekcija u kafeu Artist – prva je bila Blues Brothers, kud ćeš bolje! Nakon toga su aplicirali fondaciji Schüler Helfen Leben (SHL) za kinoteku, u kojoj smo imali priliku pogledali filmove kao što su: Charade sa Audrey Hepburn, Doručak kod Tiffanyja, Zlatna Groznica, Charlie Chaplin, Casablanca… To su filmovi koje dijete u Posušju ne bi u životu kliknulo na ovim gledalicama, da mu se ne ponudi sadržaj na ovaj način. Sve je krenulo kao divna priča jer film, ako je dobar, najveća je čarolija u životu. Postavlja najbolja pitanja, a zna ponuditi i neke odgovore. Djeca shvate da je o svakom životu ili već napisana knjiga ili je snimljen film, te da njihov problem nije jedinstven, pa im bude mnogo lakše kad shvate da se i drugi nose s istim stvarima. Film koji je mene odredio u životu je Lovac na Jelene, koji sam gledala sa 13 godina. Kasnije ću doživjeti i predratni i ratni i poslijeratni period, pa, nažalost, u potpunosti razumjeti radnju filma. I dan-danas kada čujem glazbenu temu iz tog filma(Cavatina – Deer Hunter, Lovac na jelene) u jednom trenu sjetim se svih ružnih i lijepih stvari. Pored toga, tu je i film Vlak u snijegu, što je djeci smiješno. Često im citiram neke linije iz filma, recimo: Slušajte djeco moju priču pa prosudite sami, ili Teško je biti primjer. To su legendarne rečenice, to su životna mota. Tako da, ko pogleda pet dobrih filmova i pročita pet pravih knjiga u životu, već je na dobitku.

Zanimljivo je kako je Gabrijela zapravo postala profesorica, a priča počinje sjećanjem na period ranog djetinjstva krajem sedamdesetih godina u Posušju, što će je i opredijeliti za životni poziv.

Slovenac Alojzije (Lojzek) Zakrajšek pojavio se 50-ih godina u Posušju. Bio je radnik Narodnog univerziteta, tadašnje institucije zadužene za kulturne događaje po malim mjestima. Imao je famozni sivi volkswagen kombi, nalik na one što su hipiji vozili, pa bi onda u njemu dovozio sve što nas je moglo povezati sa svijetom. Knjige, instrumente za prvi bend u Posušju… Ali, meni su najfascinantnije bile role s filmovima i projektor. Pojavio bi se odjednom, nekim makadamskim putem, u popodnevnim satima u selima gdje smo provodili ljeta. Bili smo sretni iščekujući čaroliju i magiju tog improviziranog kina. To je mene odredilo tada i vjerovatno usmjerilo u školstvo. Činjenica da postoji nešto izvan škole što se ne smije oduzeti nijednom djetetu, ta čarolija – to su razlozi zašto pokušavam djeci organizirati nešto van škole kao uspomenu, a možda ih inspiriram i da se u svom daljem životu, u nekim kasnijim godinama, počnu ponašati kao djeca, kao što ja činim danas.

Posušje ima centralnu osnovnu školu sa više od hiljadu učenika i učenica. Postoje i tri područne osnovne škole, te desetak malih, koje imaju razrede do četvrtog osnovne. Svi đaci ovih škola nakon završetka osnovnog obrazovanja gravitiraju ka Posušju, gdje postoje dvije srednje škole – Srednja strukovna škola i Gimnazija. Školstvo ni ovdje, kao ni u bilo kojem drugom kraju BiH, nije naklonjeno djeci.

Moj sin je u osnovnoj školi, ja predajem u srednjoj. Iz ta dva iskustva mislim da školstvo ne odgovara potrebama djece, da strašno kasnimo u sadržajima koje đaci mogu i žele primiti. U nekim trenucima znaju više od nas, a imaju i drugačije interese u odnosu na ono što smo zamislili da im je interes. Većina nastavnika misli da je ono što je nama bilo posredovano kao nastava za vrijeme školovanja moguće raditi na isti način sada, da djeca slijepo prate i da im je jednako zanimljivo. Oni danas imaju druge kanale, brzo dolaze do informacija koje kratko pamte. Nastavni sadržaji natrpani su nebitnim činjenicama. Imamo vrlo malo mogućnosti za praktičnu primjenu lekcija obrađivanih u gradivu. Njima je to naprosto dosadno, a mi nismo našli pravi način da ih zainteresiramo. Mislim da to nije njihova odgovornost. Gdje ste vidjeli mladog čovjeka da nešto ne želi!? To je jedan od razloga što se bavim aktivnostima koje izlaze iz okvira škole. Profesori ne bi smjeli biti stare suhoparne žabe koje ne žele da uče. Ja od đaka učim. Naučili su me kako se formira WhatsApp grupa. Nisam to znala. Ali nije me stid to reći. I onda njima postaje normalno da pitaju kad nešto ne znaju, nije ih sramota. I tako se uče da pitaju. Ne može završiti nijedno predavanje a da niko nema neko pitanje, jer onda nisam napravila dobar posao.

Nažalost, i ovaj razgovor o školstvu u BiH potvrđuje da institucije koje se bave obrazovanjem, odnosno nadležna ministarstva, nemaju adekvatnu saradnju s prosvjetnim radnicima i radnicama, niti adekvatan odnos prema načinu na koji učenici i učenice uče. Ne postoji komunikacija. Prosvjetne radnike ne pitaju za savjete, a savremene edukativne potrebe učenika ih baš i ne zanimaju.

Nije to kvalitetan kanal. Nažalost, moram to reći, može se doživjeti kao kritika, ali je tako. Nemamo situacija da u izradi neke strategije, novog nastavnog plana, pripremi novih udžbenika, državne mature, sudjeluju ljudi od struke. Uglavnom odozgo padne nekakav program koji jeste ili nije primjenjiv. Za takve procjene treba nekoliko godina prakse. Djeca nisu boce, pa, ako nije uspjelo – bacit ćemo ih. To su živi ljudi. Velika šteta nanese se tamo gdje nije kvalitetan program. Loša je komunikacija jer većina nije spremna na promjene. Nespremni su da se i oni educiraju, te da profesorima organizuju usavršavanja, i ne shvataju da bilo kakva promjena u školstvu ne može početi od novog udžbenika, od nove škole. Ona mora početi od novog profesora, od novog nastavnika kojeg treba educirati. Nije on gotov kad dobije rolu s diplomom. On je tada na početku i stalno ga treba usmjeravati, educirati i učiti kako da izbjegne sve probleme koje današnje dijete ima, a mi kao djeca nismo imali. Mi smo prvenstveno odgojna ustanova, pa tek onda obrazovna. Za odgoj moraju primiti model ponašanja. Moraju školu doživljavati kao nešto veselo, a ne kao horor film i misliti o tome – ko će sad tamo sjediti nekoliko sati.