Priča o smilju ili što se dogodi kada vlada neznanje?

Početkom devedesetih godina uslijedio je ono što se dugo očekivalo, razišle su se Češka i Slovačka. Već krajem devedesetih, Češka je zaglavila u snažnoj recesiji koja je potresla državu i gotovo joj uništila oslonce privrede. Recesija je vjerojatno najbolja stvar koja se Česima dogodila, jer je nakon nje sustav vrijednosti postao drugačiji. Na cijeni su nakon recesije bili obrazovanost, sposobnost i kapacitarnost. Pametni ljudi koji su izvukli i ne baš nevidljiv zaključak – bez obrazovanih i sposobnih ne možemo naprijed. Zanimljiva je činjenica kako je standard u Češkoj devedesetih bio znatno lošiji nego na većini Balkana. Danas Česi imaju najmanju nezaposlenost u Europskoj uniji, najviše SE poduzeća u Europi, razne brendove od Škode pa sve do piva.

Piše: Marijan Knezović I poskok.info

Zašto Škoda proda više od milijun automobila godišnje? Naši političari vjerojatno bi pomislili – zato što ih proizvedu. No, proizvesti nešto nije dovoljno. Kada Škoda ne bi imala fantastične menadžere, ne bi bili u stanju prodati ni 50 000 automobila. Stoga, nakaradna je teza kako imamo „previše smilja,“ radi se samo o tome da imamo manjak ili nikako nemamo sposobne kadrove u svim razinama vlasti koji bi privukli investicije. Simplificirajmo situaciju i recimo kako u ministarstvima gospodarstva u hrvatskim županijama koje su pogodne za smilje nemamo nikoga tko bi u Google pretraživač upisao pojam „immortelle China,“ odnosno „smilje Kina,“ pronašao osobe ili kontakte osoba koje se bave prodajom smilja ili ulja na tržištu od milijardu ljudi.

Naposljetku, u malim sredinama kakva je Hercegovina, gdje se više ili manje zna tko je tko, teško je pronaći ikoga u županijskim ili općinskim administracijama tko bi mogao eventualne investitore dočekati, izvesti na večeru i uvjeriti kako trebaju „naš“ proizvod. Za to bi nam trebali ljudi s određenim kvallitetama, poznavanjem jezika, ekonomije, sociologije, različitih kultura. Ono što uglavnom imamo u administracijama su više ili manje nepismeni kadrovi koji su se ukazali po partijskim linijama i vjerno će do kraja života izvršavati svoju zadaću, a zadaća je da se ne radi i „ne talasaj.“

Tko je u cijeloj priči najveći krivac? Tko je kriv čovjeku koji ne može dobiti izvozne dozvole ili koji ne može prodati smilje zbog kojega je založio auto ili kuću? Kriv je, barem djelom, i sam sebi. No, vlasti su te koje nisu smilju pristupile ekonomskom logikom već su diletantskim pristupom stvorile problem. Općine i županije, pa općine i županije preko medija – svi su oni pažljivo govorili narodu kako je smilje suho zlato ne ukazujući na aspekt tržišta i menadžmenta koji je bio poguban jer ga nije ni bilo. Organizirali su se seminari i predavanja u kojima su predavači tvrdili kako „s četiri duluma cijela obitelj može lagodno živjeti.“ Je li neka vlast ili neko ministarstvo izradilo strategiju i krenulo pisati ekonomsku priču koja ima glavu i rep? Kao da je, eto, važno samo da se to smilje stvori, a prodati će se i plasirati na tržište – samo od sebe. Pokazalo se još jednom kako je hercegovački čovjek radišan, a hercegovačka vlast nesposobna.

Kapitalizam je idealan sustav. Kada ne bi živjeli u reinkarnaciji socijalističke BiH, puno toga bilo bi lakše. No, kada već živimo, na vlastima je da olakšaju poslovanje čovjeku, a toga nema. Dozvole je teško dobiti, a najironičnija stvar od svega je što su se čak i otkupljivači hvalili kako „su dogovorili cijene.“ Inače, prošle godine je u svijetu naplaćeno više od 6 milijardi dolara kazni zbog dogovaranja cijena. To je u zdravim zajednicama ilegalno jer priječi tržišne mehanizme da sami konsolidiraju situaciju. Budući da BiH nije normalna, već nenormalna zemlja, kod nas dogovaranje cijena nije nešto što se uopće krije nego se o istom šalje priopćenje medijima.

Marketing i menadžment, dvije stvari koje kronično fale Hercegovini. Istina, neki će smilje prodati, neki i zaraditi. No, nekima će ostati gorak okus u ustima jer su prevareni i obmanuti. Ministarstva gospodarstva će i dalje nastaviti s pasivnim pristupom, a ništa drugo se ne može ni očekivati od ljudi koji nisu dorasli zadatku. Mercedes nije najbolji automobil na svijetu niti je Rolex najbolji sat. No, ta dva brenda odrasla su u državama koje su njegovale poduzetništvo i olakšavala poslovanje, ne u onima koje su ih sabotirale raznim dozvolama i obmanama. Puno toga bi se moglo napisati, ali to neće promijeniti tužnu stvarnost. Hercegovina i dalje ostaje zemlja neviđenih potencijala kojom s vremena na vrijeme zavladaju oni koji je ne zaslužuju. Cijenu svega platit će, kao i uvijek, hercegovački čovjek.