Legendarnog hrvatskog hajduka Andrijicu Šimića, poznatog kao kralja gorskih klanaca, uhitila je austro-ugarska vojska 14. siječnja 1871. u mjestu Runovići, u zaleđu Biokova.
Hajduk koji je svojim djelovanjem postao legenda među stanovništvom u Dalmaciji i Hercegovini, s obje strane granice (Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva) uhićen je dok je spavao u kući obitelji Ante Garca koja ga je izdala radi pozamašne nagrade.
Prema predaji, tom prigodom Šimić je prokleo svog izdajnika riječima: Moje noge nad vašim glavama bile. Uskoro su uhvaćeni i preostali članovi njegove družine u zaseoku Prodani kod Zagvozda, piše Povijest.hr.
Andrijica Šimić rodio se u siromašnoj obitelji u Alagovcu, nedaleko od Gruda, a u djetinjstvu deset godina je radio teške poslove kod age Tikvine u Mostaru. U hajduke se odmetnuo nakon što su mu osmanski poreznici opljačkali oca, a kadija kojemu se obratio nije htio intervenirati nego je umalo i njega uhitio. Kad je odlučio postati hajduk, napadao je osmanske karavane, trgovce i kiridžije. najčešće na potezu Imotski-Vrlika.
Na planini Kamešnici i danas je poznata pećina koja se po njemu zove Šimića pećina. Zajedno sa svojom hajdučkom družinom znao je odlaziti i na pohode i do Kupresa, Glamoča, Duvna, Mostara, pa sve do Sarajeva i Travnika. Kako je pljačkao i po austro-ugarskom teritoriju i njihove vlasti su ga željele uhvatiti po svaku cijenu.
Andrijica je po narodnim predanjima otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće te im darovao konje i krave, što je razlog zašto ga i danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka. Stekao je nadimak hercegovački Robin Hood.
Austro-ugarske vlasti 31. kolovoza 1872. osudile su Andrijicu Šimića i njegovu družinu, ukupno 25 hajduka, na dugogodišnje kazne zatvora. Teretilo ih se za pljačku, razbojstva, iznude, ranjavanja i otimačine, ukupno 86 kaznenih djela, uglavnom građana Austro-Ugarske iz Imotskoga i Sinja, premda je Šimićeva družina hajdukovala i u Hercegovini. Suđenje je održano u Splitu i bila je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Andrijica je osuđen na doživotnu robiju, ali je nakon 30 godina pomilovan i pušten na slobodu.
I nakon 30 godina provedenih u zatvoru, kad je izišao, ostao je legenda. Na splitskoj Rivi priređen mu je veličanstven doček, dok je on po selima bio tretiran kao živa legenda, pričajući svoje priče do kraja života. Po kazivanjima i u starosti je imao zavidnu snagu i mogao preskočiti magarca s mjesta.
16 komentara
Valjda su takvi izumrli u Hercegovini.Nema vise ni slicnog njemu.Ima ajduka ali ne pomažu nikome nego samo sebi.Ali bar imamo legendu o kojoj ce se uvik pričat.
Andrijica Simic i Mijat Tomic legende hajducke
A tko no ga izdade šperac za pare nego tko drugi
Dabogdan uvik takvih junaka bilo od hrvatskog roda
Tomić.Šimić i svi ostali koi su se borili za slobodu na ovim prostorima počivali u miru božijem a zna se kako izdajnici završavaju.(juda je bio izdajnik)
Antu Starčevića slušajte, čitajte i ugledajte se u njega i slične.
Od carinske krađe, prisilnog harača i hajdučke otimačine nema dugoričnog kruva, nego od stvaralašni mislioca, radiša i proizvodnje.
Okanite se turskih krpa na glavi za skrivanje i prevaru, zato i je zlo zadnjih 300 godina u Hercegovini, radi takvog primitivizma.
Upalite mozak.
Povijesna istina vezana za hajduke i hajdučiju je ipak nešto drugačija. Naime, osim što su činili razbojnička djela protiv vlasti (bilo turske, bilo mletačke). Junaci hajduci su češće pljačkali, točnije otimali domaće životinje, ulje, vino, brašno od običnih seljaka koje je tom najsiromašnijem sloju stanovništva činilo čistu egzistenciju i sredstva preživljavanje (čak postoje svjedočanstva o silovanjima). Međutim, kako to i biva u našem hrvatskom korpusu (pa i srpskom), hajduci se slave kao nekakvi nacionalni junaci i simboli otpora. Ipak prava istina je drugačija.
Nema hajduka ni heroja al zato izdajica ima na izvoz
ANTE – mislim da si u pravu. Legende su jedno, a zapisi i svjedočenja drugo.
I naslov je bezvezan. Nikakva paralela se ne može povuću s ROBIN HUD-om, koja je čista legenda, bez bilo kakvih
pisanih dokaza, i HAJDUCIMA. Čak nisu ni činili iste stvari.
HAJDUCI su bili onovremenski odmetnici, koji su bili kost u grlu tadašnjim vlastima, a vrlo često su stradali i obični ljudi tj. puka sirotinja. HAJDUCI nisu pomagali sirotinji i gladnima, tako što su uzimali bogatom vlastelinima i djelili ugnjetavanima, već su uglavnom radili za vlastitu korist, a kad su bili gladni i ugroženi otimali su i od sirotih usta. Možda je zato neke stvari bolje prepustiti vremenu i legendama….
Malo je nejasno:
1. Ako je odslužio kaznu zašto ga je tribalo izdavat. Valjda je nakon odslužene kazne bio slobodan čovik ili se i posle nastavio bavit biznisom.
2. Šta je radija u šperkovini? Što se nije vratija svojoj obitelji u Alagovac.
D di je umra?
Šperac izdajica. I danas su takvi ima ih koliko oćeš. U Špercu vire nema.
Šperac izdajica. Jeli to moguće???
Pokoj mu duši !
Nema hajduka samo lopova i izdajica u nas
Simic iz Ruzica