Konačna presuda šestorici visokih vojnih i političkih dužnosnika Hrvata iz BiH optuženih za brojne zločine počinjene tijekom rata u Bosni i Hercegovini bit će izrečena u srijedu u 10 sati pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu.
Kao što je poznato, presuda se izravno tiče i Hrvatske jer je dio nekadašnjih visokih vojnih i političkih dužnosnika, predvođenih prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, naveden u optužnici kao dio udruženog zločinačkog poduhvata kojemu je krajnji cilj bilo stvaranje tzv. velike Hrvatske, piše Tportal.hr.
Donosimo tko je tko među optuženom šestorkom nekadašnjih vođa Herceg-Bosne.
Prvooptuženi. Bio je predsjednik Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i predsjednik Vlade Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HR HB). Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je okončan hrvatsko-bošnjački sukob u BiH, Prlić obnaša poziciju zamjenika predsjednika Vlade i ministra obrane Federacije BiH, a potom, poslije potpisivanja Daytonskog sporazuma, postaje ministar vanjskih poslova BiH.
Nakon rata se profilirao kao umjereni političar. Kako je prije rata bio gradonačelnik Mostara i član Saveza komunista, u HDZ je ušao tek 1994. godine. Doktor je ekonomskih znanosti koji je kao redovni profesor predavao na Ekonomskom i Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
Nepravomoćno je osuđen na 25 godina zatvora.
U prvostupanjskoj presudi se tvrdi da je Prlić znao za brojne zločine koje su počinili pripadnici oružanih snaga Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne. Također se navodi da je znao i za teške uvjete u kojima su bosanski Muslimani, koje je uhitio HVO, držani u zatočeništvu u zatvorima u Dretelju, Gabeli i na Heliodromu.
Unatoč tome, zaključeno je, opravdavao je zatočenje muslimanskih civila i poricao stvarnost njihovog položaja. Time je, smatra Haški sud, prihvaćao i ohrabrivao te uvjete krajnje nesigurnosti, kao i loše postupanje sa zatočenicima u više HVO-ovih zatočeničkih centara.
Ministar obrane Herceg-Bosne. Bio je bio zadužen za većinu sastavnica oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a.
Poslije je premješten u Ured za proizvodnju oružja i vojne opreme. Medij su pisali da se obitelj Brune Stojića smatra jednom od bogatijih iz svijeta biznisa u Bosni i Hercegovini.
Poslove vodi Brunin brat Mate. Navodno su bili vodeći financijeri HDZ-a u vrijeme Ive Sanadera. Bavili su se trgovinom oružjem, naftom, bankarstvom, osiguranjem, a poslije i špedicijom.
U prvostupanjskoj presudi se navodi da je Stojić znao za zločine koje je HVO počinio tijekom vojnih operacija u Gornjem Vakufu u siječnju 1993. i Jablanici u travnju 1993. godine, da je znao za deložacije muslimanskog stanovništva u srpnju 1993. u Čapljini, za granatiranja i napade na članove međunarodnih organizacija, kao i za loše životne uvjete muslimanskog stanovništva u istočnom Mostaru.
Također je bio informiran o činjenici da Muslimani koje je zatočio HVO u zatvorima u Ljubuškom, Dretelju, Gabeli i na Heliodromu nisu držani u uvjetima u skladu s međunarodnim pravom. Pored toga, zaključeno je da nije ulagao ozbiljnije napore da se stane na kraj činjenju zločina iako je imao potrebne ovlasti i to mu je bila dužnost.
Bio je predstavnik Ministarstva obrane Hrvatske u HR HB-u i poslije zapovjednik Glavnog stožera HVO-a. Praljak je završio tri fakulteta: elektrotehniku, filozofiju i sociologiju te Akademiju za kazalište i film.
Radio je kao kazališni redatelj, a snimio je televizijsku seriju, dokumentarac i film ‘Povratak Katarine Kožul’. Dragovoljac je Domovinskog rata. Tijekom suđenja izdao je 18 knjiga s dokumentima iz Domovinskog rata te analizama rata u Bosni i Hercegovini.
Ministarstvo financija Hrvatske knjige je proglasilo šundom te mu je ovrhom računa naplatilo 435 tisuća kuna PDV-a.
Tajništvo Haškog suda je pak od Praljka zatražilo da podmiri troškove obrane u visini od 3,3 milijuna eura jer su procijenili da posjeduje imovinu i dionice u vrijednosti od 6,5 milijuna eura.
Nepravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora.
U prvostupanjskoj presudi navodi se da je Praljak znao da pripadnici HVO-a premještaju i zatvaraju muslimansko stanovništvo Prozora u razdoblju od srpnja do kolovoza 1993. godine.
Osim toga, ističe se da je znao da će u općini Mostar biti počinjeni zločini i da je znao za ubojstva, rušenje zgrada u istočnom Mostaru (uključujući džamiju i Stari most) te za ranjavanje i napade na članove međunarodnih organizacija.
Tvrdi se da je omogućio ubojstva Muslimana koji nisu pripadali nikakvim oružanim snagama, kao i uništavanje imovine u Stupnom Dolu u listopadu 1993. godine, te da nije ulagao nikakve ozbiljnije napore da se stane na kraj zločinima koje su činile oružane snage HVO-a.
Načelnik Glavnog stožera HVO-a, a kasnije, od kraja srpnja 1993., zamjenik vrhovnog zapovjednika snaga HVO-a. U JNA je stekao čin potpukovnika.
U ljeto 1991. napušta JNA kako bi se pridružio Hrvatskoj vojsci. Janko Bobetko ga je u proljeće 1992. godine rasporedio u zapovjedništvo Izmještenog zapovjednog mjesta Hrvatske vojske u Grudama u Bosni i Hercegovini, koje je postalo glavni stožer oružanih snaga Herceg-Bosne (HRHB)/HVO-a.
Poslije rata je dogurao do funkcije glavnog inspektora HV-a, s koje je otišao i u Haag.
Nepravomoćno je osuđen na 20 godina zatvora.
U prvostupanjskoj presudi navodi se da je Petković planirao i omogućio vojne operacije u općini Gornji Vakuf u siječnju 1993. godine, da je planirao i vodio vojne operacije u općini Jablanica u travnju 1993., onemogućio međunarodnim promatračima pristup selima Sovići i Doljani te potom koordinirao preseljenje civila u Gornji Vakuf.
Zaključeno je da je rukovodio vojnim operacijama u općini Prozor u travnju i lipnju 1993. te planirao operacije u srpnju i kolovozu 1993. godine. Tvrdi se da je sudjelovao u planiranju granatiranja istočnog Mostara, blokirao pristup humanitarnim konvojima za muslimansko stanovništvo istočnog Mostara i planirao vojnu ofenzivu na stari dio grada Mostara, uključujući onu 8. studenog 1993., koja je dovela do rušenja Starog mosta u Mostaru.
Načelnik uprave vojne policije HVO-a. U studenom 1993. godine imenovan je ministrom unutarnjih poslova HR HB-a. Prije rata je radio kao inženjer rudarstva. Godinama je pisao aforizme u Hrvatskom slovu pod pseudonimom Veselko Pomet, koje je kasnije sabrao u knjigu i objavio je pod naslovom “Pomet u glav”.
Nepravomoćno je osuđen na 16 godina zatvora.
U prvostupanjskoj presudi tvrdi se da je Ćorić od 10. studenog 1993. igrao ključnu ulogu u funkcioniranju mreže zatočeničkih centara HVO-a. Smatra se da je doprinio držanju tisuća Muslimana u zatočeništvu pod teškim uvjetima, tijekom kojeg su ti ljudi premlaćivani, zlostavljani i ponižavani.
Osim toga, navodi se da, usprkos alarmantnim informacijama koje je dobivao, Ćorić ništa nije poduzeo da bi spriječio da se zatočenici šalju na liniju fronta kako bi tamo radili, pri čemu su mnogi od njih ubijeni ili ranjeni.
Bio je zadužen za kontrolu u kriminalističko-istražnom odjelu uprave vojne policije, predsjednik Službe za razmjenu zarobljenika i drugih osoba, čelnik uprave nad svim zatvorima i zatočeničkim centrima HVO-a te predstavnik HVO-a za odnose s međunarodnom zajednicom.
Nepravomoćno je osuđen na 10 godina zatvora.
U prvostupanjskoj presudi navodi se da je Pušić znao za masovna uhićenja Muslimana u Herceg-Bosni, i to od travnja 1993. godine, kada su uhićenja krenula u općini Jablanica.
Zaključeno je da je znao za vrlo teške uvjete u kojima su Muslimani bili zatočeni – u školi u Sovićima i u zatvorima u Dretelju, Gabeli i Ljubuškom – kao i za zlostavljanja zatočenika na Heliodromu i u zatočeničkom objektu Vojno. Ipak nikada nije poduzeo potrebne mjere kako bi se ti uvjeti popravili ili zlostavljanja prekinula.