‘Prosjaci i sinovi’ više su od toga, oni su kulturno blago Dalmatinske zagore i Hercegovine. Nigdje se ovako vjerno ne prikazuju životne situacije i način života prošlog stoljeća u dinarskim predjelima.
Matan je postao ikona snalažljivosti i borbe za život, a Šunje simbol prijateljstva do smrti. Kikaš je onaj glas mudrosti, a Dektiva bi bio sam život; onaj što nas podbada svako malo. Sve u svemu, svi mi vidimo sebe u tim scenama. Iako su od šezdesetih godina prošlog stoljeća naišle radikalne promjene, čovjek juga se nije promijenio. Ostao je tvrdi orah i drži se svojih uvjerenja, skeptično gleda na moderni Zapad i revno se odbija predati nekim novim stvarima.
Što bi Matan rekao na sve ovo? Kako bi se on snašao sa touch screen mobitelima, Facebookom, kreditnim karticama i automobilima na struju ?
Smjestimo ga gdje i uvijek, u Imotski. Godina je 2016. Njegovo selo je pusto, djeca u školi, kolege u tuđini, a didovi i babe spremaju drva za zimu. ‘Bogareti, valjalo bi štogod i radit’ da se zaradi koji dinar.’ Spremio je torbu, sjeo u svoju 124ku i pravac Zavod za zapošljavanje. Rekli su mu da posla nema i da će mu se javiti ako nešto bude. Matan shvaća da od toga nema ništa. Svratio je i u vojni odsjek da sredi vojsku, međutim, ostao je u šoku kada shvaća da više nema obveznog vojnog roka. Vratio se sav bezvoljan kući i upalio laptop. Na Facebooku redovito prati stranice tipa ‘Posao u inozemstvu’ i nada se uspjeti naći nešto za sebe i najboljeg prijatelja Šunju. Njih dvojica potajno sade smilje uz granicu, kako ih ne bi pokrali. Potplatili su graničara da im čuva posjed. Nakon godinu dana uspješno prodaju ulje i pokreću veći biznis – uvoz automobila iz Njemačke.
Naravno u početku im nije išlo, pa su morali kupovati razbijene ili ukradene aute. Zbog premale zarade odustaju i od toga. Njegov did Kikaš ga savjetuje da ode u Njemačku kao i on i da tamo zaradi svoj kruh. Sljedećeg dana na autobusnom kolodvoru kupili su karte za Munchen. U početku su švercali duhan i prodavali ga zemljacima. Poslije se zapošljavaju na baušteli i sprijateljuju se s gazdom. Preko njega dovode sve više ljudi i napreduju u firmi. Polako uče jezik i dobivaju svoje urede. Gazda iznenada umire, a Matan postaje direktor firme. No, odjednom se pojavljuje Hans Dektiva, inspektor koji sumnja u Matanovu poslovnost. Hans Dektiva je iz sela do Matanovog i bio je na glasu kao lopov, pa mu Matan nije želio dati posao. Često je pokušavao pronaći način uhititi Matana, no on je vješto prikrivao načine kojima posluje. Prilikom godišnjeg odmora Matan upoznaje Nušu i odluči se ženiti. Imao je dovoljno za sve i preseljava u Zagreb kako bi bio bliže svojoj kući.
U Zagrebu živi na Tuškancu i bavi se uvozom hrvatske robe za njemačko tržište. U tajnosti ponekad je prevozio sve što čovjeku uvijek nedostaje: domaću rakiju, pršut, kobasice, sir… Sve što ne može preko granica zbog propisa EU. Hans Dektiva je uhvatio njegov kamion i konačno dobio pravi razlog uhiti ga. Matan preko veze vadi papire o neuračunljivosti i na sudu dokazuje da ne može ići u zatvor nego u ludnicu. Na kraju priče, mirno je i sretno živio u Imotskom, jer šef umobolnice je završio fakultet zahvaljujući novcima koje je zaradio – pogodite gdje? Kod Matana na baušteli.
Matan ne koristi kreditne kartice, jer vjeruje samo novcu. Matan ne voli moderne mobitele jer je uvjeren da ga gledaju ‘neki đavli s nebesa i ćire u njegovu guj’scu’. Matan i dalje vozi svoju 124ku jer ga nikada nije izdala. Matan i dalje plaća mise za svog dida i ostalu rodbinu, i svaki dan zahvaljuje Bogu što mu je pomogao u životu. Matan i dalje voli svoju obitelj i svoju djecu šalje na fakultet gdje požele. ‘Jerbo dico moja, učite i pišite, i svoj kruv zaradite na svojoj zemlji, da ne okusite patnje i boli koje smo Šunje i ja osjetili u Dojčlandu.’
Tko zna bi li Matan imao ovakvu priču danas, ali bila bi, sigurno, slična ovoj. Jer kako god okreneš, on bi se snašao, taman da su mu u životu ostale dvije šibice i kemijska olovka. Pa čak i on sam kaže: ‘Matane sveti moj imenjače, pomoz’der mi sada! A đavla ćeš mi pomoć ako sam sebi ne pomognem !’
(Posvećeno nedavno preminulom glumcu Iliju Iveziću koji je utjelovio lik Šunje)
Nikola Vranjković/tomislavnews.com