Preduvjet za stvaranje građanskog društva je rješavanje nacionalnog pitanja. Neriješeno nacionalno pitanje je osnovni generator nacionalizma u BiH. Paradoksalno, ovakva pseudograđanska sarajevska scena, najveći je kočničar stvaranja autentičnog političkog pluralizma i okvira koji će jamčiti ljudska i građanska prava. Evo samo jedan primjer: podvucite crtu pod eksperiment ”Komšić” pa se zapitajte: je li nakon njegova dva mandata BiH postala više građanska, stabilnija, održivija?
Povijest nas uči da su glavni akteri u višenacionalnim državnim zajednicama na ovom prostoru često dolazili pameti prekasno. Austrougarska je pokazala spremnost za rješenje ”slavenskog pitanja” kad je već bilo prekasno, Srbi za rješenje ”hrvatskog pitanja” stvaranjem Banovine Hrvatske kad je razvoj vanjskih okolnosti opstanak prve Jugoslavije već učinio nemogućim. Uzevši u obzir takvu tradiciju, ne bi čudilo da političko Sarajevo pokaže spremnost na rješavanje ”hrvatskog pitanja” u Federaciji tek onda kada opstanak ovakve BiH već postane upitan kazao je u razgovoru za Vijesti.baprofesor Nino Raspudić, književnik, publicist i politički analitičar.
Razgovarao: Nihad Hebibović | vijesti.ba
Kako komentirate posljednje intencije u vezi administrativno-političkog preuređenja Federacije i špekulacije oko formiranja tzv ”megakantona”?
RASPUDIĆ: Teško je procijeniti u kojoj mjeri se radi o pukom puštanju ”dima”, a koliko tu doista ima ”vatre”, tj. realne osnove. Preustroj Federacije u dva teritorijalno diskontinuirana ”megakantona”, od kojih bi jedan bio s hrvatskom, a drugi s bošnjačkom većinom, iz kojih bi se delegirao po jedan član Predsjedništva, bez obzira na nacionalnu pripadnost, jedno je od mogućih rješenja i ”hrvatskog pitanja” i slučaja ”Sejdić-Finci” i problema preglomazne i preskupe administracije, jer bi se ona mogla smanjiti za 80 posto. Nemam uvida postoji li trenutno politička volja za takvo rješenje.
U posljednje vrijeme imamo priliku od strane bošnjačke političke elite čuti drugačije tonove po pitanju rješenja hrvatskog pitanja, prvenstveno od ljudi iz SDA. U kojoj mjeri smatrate da je nešto fleksibilniji pristup toj temi od strane bošnjačkog političkog vodstva uvjetovan namjerom da se i doista stane u kraj nacionalnim razmimoilaženjima u pogledu teritorijalnog ustrojstva Federacije ili Bosne i Hercegovine uopće, odnosno u kojoj mjeri je takav politički zaokret uvjetovan procjenom da bi smanjenje broja kantona u ekonomskosocijalnom smislu rasteretilo Federaciju?
RASPUDIĆ: Želio bih vjerovati da je nakon petnaest godina lutanja u pokušaju političkog ”poklapanja” Hrvata, što je dovelo do institucionalnog razvaljivanja Federacije i BiH u cjelini i trovanja bošnjačko-hrvatskih odnosa, bošnjačko političko vodstvo uvidjelo da ta politika ne vodi ničemu i da je, iz odgovornosti prema vlastitom narodu, pogotovo uzevši u obzir vanjskopolitičke okolnosti, spremno postići dogovor koji će dovesti do ravnopravnosti naroda u Federaciji i stabiliziranja stanja u BiH, a nakon toga i boljeg života svih ljudi u njoj. Da je vrijeme izmišljanja i nametanja raznih Lijanovića, pravaša, Komšića, Raguža iza nas.
Prvi test u tome bit će spremnost na izmjenu Izbornog zakona, koja će jamčiti Hrvatima da im drugi ne mogu izabrati njihove političke predstavnike, a i konačno im omogućiti politički pluralizam, jer se sada Hrvati, iz straha da ne budu preglasani, silom homogeniziraju oko najveće stranke i njenih kandidata, kakvi god bili, što priznat ćete i nije baš najsretnija situacija.
Prije nekoliko godina, profesorica Mirjana Kasapović, jedna od najznačajnih teortičarki konsocijacijskog modela demokratije, tvrdila da će političko Sarajevo samo nuditi rješenje. Jesmo li upravo svjedoci te nevoljke ponude?
RASPUDIĆ: Povijest nas uči da su glavni akteri u višenacionalnim državnim zajednicama na ovom prostoru često dolazili pameti prekasno. Austrougarska je pokazala spremnost za rješenje ”slavenskog pitanja” kad je već bilo prekasno, Srbi za rješenje ”hrvatskog pitanja” stvaranjem Banovine Hrvatske kad je razvoj vanjskih okolnosti opstanak prve Jugoslavije već učinio nemogućim. Uzevši u obzir takvu tradiciju, ne bi čudilo da političko Sarajevo pokaže spremnost na rješavanje ”hrvatskog pitanja” u Federaciji tek onda kada opstanak ovakve BiH već postane upitan.
Smatrate li da je preuređenje kantona način da se u Federaciji BiH formira ono što se kolikvijalno naziva ”trećim entitetom”, a da se pri tome ne vrše ustavne promjene, za koje ne postoji širi društveni konsenzus, niti značajna zainteresovanost međunarodne javnosti za taj problem?
RASPUDIĆ: Federacija sama po sebi u početku nije bila osuđena na neuspjeh. Bošnjačko-hrvatski odnosi poslije rata su se počeli dobro razvijati, a ratne rane zacjeljivati. Onda je, već s prvom Alijansom, Berijevim amandmanima i drugim makinacijama započet poguban proces čijim posljedicama svjedočimo danas, a u čemu veliku odgovornost nosi i međunarodna zajednica, točnije američka administracija na ovom prostoru. Hrvati su u izvornoj Federaciji imali institucionalno zaštićena nacionalna prava i nije bila potrebna etnoteritorijalizacija.
Nakon što je to narušeno i nakon što je, od Alijanse do Platforme, taj model kompromitiran, teritorijalna jedinica s hrvatskom većinom, bilo s ovlastima današnjih entiteta, bilo ”megakantona” unutar Federacije, sa snažnim mehanizmima zaštite tzv. konstitutivnih manjina, uključujući i njihovu nedzastupljenost u tijelima vlasti, ostaje kao jedina logična opcija ako se želi graditi održiva i funkcionalna BiH, koja ima priliku preko Hrvata i Hrvatske tražiti priključak u euroatlanske integracije.
A ako je bolja opcija ”sabur patnja” i ovakvo mrcvarenje u iščekivanju raspada zemlje kad prestane interes međunarodnog faktora za njenim očuvanjem, ili, još gore, kad nas dohvati opći potres u mogućem ”sukobu civilizacija”, onda – bujrum, nastavimo ovako.
Ukoliko dođe do preuređenja Federacije BiH na principu etnonacionalnih megakantona, hoće li to u skorijoj budućnosti dovesti do pluralizacije političkog života kod Hrvata u Bosni i Hercegovini, ili do još veće političke homogenizacije. O čemu se zapravo radi, o porođajnim mukama političkog pluralizma ili je u osnovi sama ta tendencija demagoška forma koja služi kao antipod narativima o građanskoj BiH?
RASPUDIĆ: Preduvjet za stvaranje građanskog društva je rješavanje nacionalnog pitanja. Neriješeno nacionalno pitanje je osnovni generator nacionalizma u BiH. Paradoksalno, ovakva pseudograđanska sarajevska scena, najveći je kočničar stvaranja autentičnog političkog pluralizma i okvira koji će jamčiti ljudska i građanska prava. Evo samo jedan primjer: podvucite crtu pod eksperiment ”Komšić” pa se zapitajte: je li nakon njegova dva mandata BiH postala više građanska, stabilnija, održivija?
VIJESTI.BA : Profesor ustavnog prava Goran Marković u jednoj od svojih analiza izrazio je mišljenje da će ukrupnjavanje kantona, barem na neko vrijeme staviti u drugi plan o ideju ”hrvatskog eniteta”. Da li se slažete s tim, ili pak smatrate da bi se moglo desiti suprotno?
RASPUDIĆ: Ovisi o tome o kakvom je ukrupnjavanju riječ. Teza koju ste naveli u pitanju implicira apriorno sotoniziranje priče o ”hrvatskom entitetu”, a to je neprihvatljivo. Federacija je, nasilnim izmjenama, de facto pretvorena u bošnjački entitet, istina nefunkcionalan i neodrživ, pa se, berem na ovim izborima, odustalo od preglasavanja Hrvata.
Uvjeren sam da je stabilna, samoodrživa Bosna i Hercegovina kao država tri jednakopravna naroda u interesu Hrvata u BiH, od Orašja do Neuma, a geostrateški, apsolutno i u interesu Republike Hrvatske. Ako takva neće biti, tj. ako će biti na ovaj način dvoentitetska, srpsko-bošnjačka, svaki Hrvat ima moralno pravo poželjeti joj da kao takva sutra nestane, a i na tome aktivno raditi, jednako kao što je, ako će u njoj biti ravnopravan, ima moralnu obvezu graditi i jačati.
VIJESTI.BA : Kako bi glasio Vaš savjet bošnjačkim političarima koji bi mogli od strane Bošnjaka i bošnjačke javnosti biti optuženi za podjelu Bosne i Hercegovine?
RASPUDIĆ: Prvo je potrebno ispumpati nerealna, maksimalistička očekivanja vlastite javnosti. Omogućiti im da na Federalnoj televiziji, osim svojih dežurnih ”poštenih Hrvata” i ”daidža”, koji ih uljuljkuju u bajku o bosancima-katolicima na braniku unitarističke politike, pravoj raji za razliku od ”škutora” i ”fašista”, kako nas koji nismo bili oduševljeni Lijanovićima, pravašima i Komšićem, godinama časte, vide realnu sliku Bosne i Hercegovine, kao složene države, u kojoj žive dobronamjerni ljudi različitih nacija i svjetonazora, koji uvijek ne moraju misliti isto što i sarajevski main-stream. I da se unatoč toj kompleksnosti i šarenilu može naći model da zemlja stane na noge i profunkcionira. Što se kaže – što fali Švicarskoj? A da siledžijsko inzistiranje na unitarizmu, što smo vidjeli na jugoslavenskom primjeru, u konačnici vodi do raspada zemlje.
Razgovarao: Nihad Hebibović | Vijesti.ba