Jutros u šest sati brojanjem glasačkih listića započelo je radno vrijeme nas promatrača. Iako nisam članica nijedne političke stranke pristala sam biti promatrač za jednu, onako sasvim slučajno. U biti, simpatiziram samo Slavenove Republikance, ali oni nisu pravili listu u mojoj županiji pa sam na molbu susjede, koja je u nekoj marginalnoj stranci, pristala biti promatrač. Znala sam ja da ovo naše društvo nije najčasnije i najpoštenije, ali ono što me dočekalo na samoj zori, u sedam sati prilikom otvaranja birališta bilo je i više nego iznenađujuće. Prva osoba koja je ušla kako bi glasovala obratila se predsjedniku biračkog odbora riječima da joj nije baš jasno kakva su to četiri listića, što to točno znači. Nakon toga gospodin predsjednik biračkog odbora odvede je do stola za glasovanje, šapuću njih dvoje nešto i nakon toga ubaci on listiće u kutiju. Nisam neki ekspert za pravo, ali po nekoj logici tajnog glasovanja pomislim da nije u redu to da predsjednik biračkog odbora, osoba koja je tu na dužnosti i koja je plaćena za to, odvede nekoga do stola za glasovanje i šapuće tamo sa njim. No dobro. Ulazi druga osoba, isti proces se ponavlja. Fascinantno mi je to kako je osim mene u prostoriji bilo još nekolicina promatrača, većinom mladih, i ostatak biračkog odbora i kako nikome, ali apsolutno nikome u tome nije bilo ništa sporno. Zaista nisam mogla više šutjeti. Kažem gospodinu predsjedniku kako to ne smije raditi. On mi se suprotstavi podsmjehom koji otprilike kaže: Daj bona, nemoj se glupirati, šuti i smješkaj se kao i svi ostali, i nastavi on provoditi izborni proces onako kako je i počeo. Ovoga puta uz tu osobu pozove i mene za glasački stol, jer se ja kao nešto bezveze žalim i da me uvjeri da je sve regularno. Glasovanje te osobe izgledalo je otprilike ovako… Predsjednik: „Bako, za koga ćete glasovati?“ Baka: „Ne znam sinko moj, za koga god ti kažeš.“ Predsjednik: „Evo hoćete li za XXX?“ Baka: „Ma može, može.“
Dakle, gospodin predsjednik biračkog odbora eksplicitno sugrerira za koga će ljudi glasovati i svojom rukom bilježi te glasove, a mladi ljudi koji sjede i promatraju sve to smješkaju se i šute i čekaju kad će sendviče dobiti. Zgrožena sam zaista. Krađa glasova im se događa pred očima oni šute i smješkaju se i čekaju sendvič. Deskriptivna scena primjenjiva na cijelo bh društvo. Stari foteljaši i kriminalci grabe se za fotelje, a mladi sjede i smješkaju se, klimaju glavom i sa svojim završenim fakultetom čekaju kad će im načelnik, inače klasični birtijski čovjek, naći kakav pripravnički u općini. Takvi mladi se nazivaju budućnosti Bosne i Hercegovine. Ako su oni budućnost onda smo jadni mi, neće nam biti isto nego i gore. Nemaju nikakav kritički stav niti vide što im se pred očima događa, a i ako imaju naznake tog kritičkog stava i razmišljanja svojom glavom onda to ne smiju izraziti naglas, ili ne žele, kako se ne bi zamjerili kafanskom čovjeku kojeg zovu načelnikom.
Nadalje, nakon što me gospodin predsjednik pozvao da i ja promatram glasovanje te bakice misleći da će me time kupiti, dajući mi malo važnosti, ja sam ponovno rekla da to nije u redu i da se pomoć pri glasovanju smije pružiti samo onima kojima zaista treba, ali ne i svima. On je upravo svima pružao tu „pomoć“. Tad mu je ponestalo strpljenja i rekao je ovim riječima: „Dosta te je više, neću više tolerirati te pritužbe“. Čuj neće on tolerirati moje pritužbe, a ja ću kao tolerirati takvo ponašanje. Poslije toga u polušali mi se obrati riječima: „Vi promatrači trebate promatrati i šutjeti. To vam je posao. Džabe vam primjedbe, ja ih uvažiti neću.“
U ključnom trenutku osoba koja je upratila što se događa prijavila ga je komisiji i taj problem je riješen. Pristigao je zgodni momak iz koalicije „Pod lupom“ i popravio stvar. Poanta uopće nije u odvažnom i snalažljivom predsjedniku, poanta je u mladima koji su se našli tu i šutnjom odobravali krađu glasova, očite kaznene radnje. Kad se u prostoriji pojavi kafanski čovjek kojeg zovu načelnikom oni se svi rastope od nježnosti i dragosti, iz očiju im sija nada da će im dati taj bijedni pripravnički u općini ako budu dovoljno podobni i da na tom bijednom pripravničkom neće morati ništa raditi, a pare će dobivati. To je vrhunac ambicije prosječne bh mladeži. Nakon mojih reagiranja svi su kolutali očima misleći: Što se ona pravi pametna, što ne šuti kao i svi drugi. Ovo su neke izjave koje su mi bile upućene mojoj reakciji:
-„Ti bi pošteno, e pa nema pošteno. Cijelo društvo je nepošteno, ne možeš samo ti biti poštena, pomiri se s tim.“
-„Što pametuješ i žališ se, šuti k’o i svi drugi.“
-„Ima on pravo glasovati umjesto nje jer mu je ona susjeda/baba/ujna/strina/tetka. Što si zasrala izbore bez razloga? Vidiš da mu komisija dolazi zbog tebe.“
Blago nama na kome nam svijet ostaje. Na mladima koji kažu da ne treba biti pošten jer su svi nepošteni i logično, trebamo i mi biti nepošteni. Kradu oni, kad mi dođemo na vlast krast ćemo i mi. Onaj tko se ne slaže pravi se pametan i nije mu mjesto u ovom društvu. Da, zaista nije. I jedva čekam da ga napustim.