– Da mi oduzmete sva sjećanja i putovanja bio bih siromašan čovjek – govori poduzetnik iz Ljubuškog Slobo Tomić.
Od kurdskih planina do černobilske apokalipse, mističnih hramova Myanmara i Kambodže, oštrih zima na himalajskim obroncima po Nepalu i Tibetu pa do Mongolske pustinje, Sjeverne Koreje i Sirije. Sve su ovo mjesta koja je posjetio, a kako kaže, ležati na sunčanoj plaži i piti mojito nikad nije bila njegova idealna slika odmora. Dosad je proputovao više od 80 zemalja, mnoge u koje je gotovo pa nemoguće ući i kamo bi se uistinu rijetki usudili ići. Ali ne i on, piše Slobodna Dalmacija.
– Kao dječak sam krenuo po Europi, dok još nije bilo instagramski razvikanih destinacija i imao prilično autentičan uvid u današnji zapad. Ipak, uvijek me nešto vuklo na istok. Imao sam sreću te posjetio sva ta fascinantna i nedostupna mjesta odakle sam crpio energiju za izazove koji su me čekali kući. To je repetitivan proces, perpetuum mobile. Radiš da bi putovao, putuješ da bi radio. Često me pitaju jesam li bio ugrožen na nekom od svojih putovanja, što je neminovno ako putujete pomalo nomadski, bez vodiča, smještaja ili bilo kakvog komfora. Biti izložen stopirajući sam usred ničega s ruksakom na leđima je oslobađajuće, koliko god vam se činilo opasno.
U doba pandemije koronavirusa kad su putovanja svedena na minimum, kaže kako iznova proživljava mnoge destinacije, jer kako je Gabriel Garcia Marquez rekao: “Duša putuje korakom mule”.
– Fizički sam kući, ali duhom po nepalskim planinama. Posvetio sam se i mnogim lokalnim mjestima koja možda nikad ne bih otkrio – govori Tomić, koji je s nama podijelio nekoliko fotografija ratom pogođene Sirije koju je posjetio u travnju prošle godine.
– Sirija je žena ratnica koja ponosno nosi svoje ožiljke. Majka je neslomljivog duha, nemilosrdna prema onima koji objavljuju rat, otvorenog srca prema onima koji dolaze u miru. Gostoprimstvo Sirijaca rijetko je viđen fenomen od kojih samo možemo učiti.
Apokaliptični prizori nestaju u sekundi dječjeg osmijeha, a smrt i patnja stvaraju jednu novu duhovnu dimenziju strahopoštovanja prema sirijskom narodu i zahvalnosti na svim onim svakodnevnim blagodatima koje podrazumijevamo. Ni najveći analitičari ne znaju kad će uništenje prestati i Sirija ponovno zablistati. Ipak kroz prizmu običnih ljudi možete doživjeti ringišpil suosjećanja i euforije satkan od priča punih patnje, borbe, nade i nevjerojatnog optimizma kojim zrače. Oni koji se usude otići shvatit će koliko smo zatrovani huškačkim vijestima zapadnjačkih medija i da život baš uvijek – pobjeđuje!
2 komentara
Budalaština,
Svaka čast mladiću👍