Možemo se u nju stoput razočarati, ali od ljubavi nikad ne bismo trebali odustati – pa ni od pokušaja da zasnujemo brak, čak i u zrelijim godinama. Kao junak ove priče, potencijalni ženik na pragu 88. godine života.
Stanko Crnogorac iz Posušja u obližnjoj nam Bosni i Hercegovini ima sve: mudrost i životno iskustvo, zdravlje ga dobro služi, odlično je situiran… Da, nedostaju mu samo žena i djeca, koju bi volio dobiti dok je još u snazi. E, sad tu može pomoći Sveti Valentin, čiji nam se Dan bliži, i mali novinarski “poguranac”! Naravno, uz Nedjeljka Babića – Gangstera, bračnog posrednika iz Imotskog, kod kojega je gospodin Stanko zaveden u kartoteci već neko vrijeme, piše Slobodna Dalmacija.
Podaci iz “ljubavnog kartona” su – za poželjeti: Hrvat, katolik, horoskopska Vaga, nepušač, nema tjelesnih nedostataka, ugostitelj, ima položen vozački ispit. Godište je malo frizirano, “more se malo slagat, ne puno”, napominje Gangster, pa je tako Stanko procijenio da je prilikom službenog predstavljanja okej “skinuti” dvadesetak godina. Što su dva pišljiva desetljeća prema vječnoj ljubavi na pomolu!
Za Stanka Crnogorca govore u mjestu da je “dobra partija”, a on sam pošteno veli kako bi bila šteta da mu propadne imanje i njemačka penzija, a mogla bi i švedska iako je još “nije reguliso”. Bolje da je naslijedi neka kval‘tetna žena – smatra.
Sa Stankom smo se našli u Posušju, u njegovu omiljenom kafiću u kojemu svako jutro započinje kapučinom i novinama.
– Inače ne pušim i ne pijem kavu – napominje.
Pa pijete kapučino – primjećujemo.
– Nije to isto – ozbiljan je Stanko. Nije šala, treba se oženiti.
Molimo ga da nam se kratko predstavi, da znamo koga preporučamo. Kaže da je završio srednju Turističko-ugostiteljsku školu u Mostaru, radio pet-šest godina u Njemačkoj, pa se vratio u bivšu Jugoslaviju na poziv brata. I doselio u Jablanicu blizu Sarajeva, tamo je brat radio na hidrocentrali, pa se mlađahni Stanko zaposlio u blizini: kao konobar u hotelu Čvrsnica.
– Loše mi je bilo u tom hotelu. Jes lijepo bilo konobariti, jer u Njemačkoj sam i čistijo snijeg, kopo kanale, voza radnike po bauštelima… Ali u hotelu u Jablanici sam dobro opatijo s lošim kolegama. Zločesti skroz bili, pogotovo jedna pokvarena konobarica, Crnogorka; ona bi naplatila račun od gosta potajno, a meni blok nabila na ekser, pa bi ispalo da ja nisam naplatijo. Onda bi mi odbijali od plaće, a ona bi uzela sebi pare. Loše bilo skroz, a moro sam radit jer nas je bilo puno braće i sestara, osmero. Ja sam najmlađi i jedini još živ – načas se rastuži Stanko.
Pa nastavi:
– I tako ja odlučijo otvorit svoj lokal u Jablanici, i otvorijo ga! Još radi, sad sam dao nećakinji da ga vodi. Možda ste čuli za nj, “Zdrava voda”, poznat je po vodenom ražnju i janjet‘ni! Bijo je to prvi restoran u zoni, onda jih je niklo još desetak iza mene. Prija Gojka sam tu bijo – referira se na još jedan kultni obližnji restoran naš sugovornik.
U doba socijalizma smjelo se otvoriti takav mali obrt, ali sa samo tri zaposlenika.
– Ja sam jih imo deset! Kad bi došla inspekcija, trč niz Neretvu! Čim inspekcija ode, nastavljamo radit normalno. Dvadeset sam godina bijo u “Zdravoj vodi”, vrtili smo po četri janjca u isto vrijeme, donijo sam prvi vodeni ražanj iz Banjaluke. A onda je doša rat, svatijo sam da će bit problema tamo ostat, sve puno Muslimana, ja Hrvat i tako – prisjeća se Stanko, kojega je vihor rata odnio u – Švedsku.
Bio je tada čak i oženjen. O da, ima Stanko iskustvo braka, koji je trajao desetak godina. I nije urodio djecom.
– Lijepa mi je žena bila, mlada, misica. Miss Mostara je bila, mlađa od mene dvadesetak godina. Pokasno sam se oženijo (nismo u crkvi), imo sam oko četrdeset godina, ona dvadeset; uvijek sam volijo mlađe. Ali bilo je problema u tom braku, žena mi je postala alkohol‘čarka i hodal‘ca – smrači se Stanko.
– Hodalica? – pitamo zbunjeno.
– S muškima odala – pojašnjava Stanko.
– U šćetu išla – ubacuje se Gangster, koji supervizira “intervju”.
– Eh da. Dvaput sam je vodijo u Sarajevo na odricanje od alkohola (odvikavanje, nap.a.). Nije pomoglo. Razveo sam se od nje u Širokom (u Širokom Brijegu, nap.a.).
Danas bi Stanko dao priliku nekoj novoj sretnici, i ima jasne kriterije kako bi trebala izgledati, te koje dobi i statusa.
– Volijo bi da je plavuša, i “šlang” (germanizam za “vitka”, nap.a.). Ne volim podebele, šta će mi vel‘ki stomak. Nemam ga ni ja.
Ne bih uzejo strankinju, samo našu, katolkinju. U stvari, ne mora bit vjernica, ionako ljudi sve manje idu u crkvu. Ali ne bih ženu iz Ukrajine, Srbije ili Švedske. Ajde, možda Šveđanku i bi, one su slične našima. Ali jezik, e to je problem. Ne mogu čekat deset godina da nauči, ko će to.
Najbolje da je Hrvat‘ca. Iša sam tražit ženu za sebe u Petrinju kad je bijo potres, ja bih je odma uzeo, oženijo, dao joj kuću, ali… Nisam naša odgovarajuću. Otišle sve, iselile u Njemačku, tamo-vamo. Slabo ostalo – sliježe ramenima, pa nastavlja s bitnim natuknicama.
– I volijo bi da je do pedeset godina stara, i da ima jedno dijete, obavezno muško. I da dječak ima najviše desetak godina, ja bih ga odgojio ko da mi je sin, triba mi nasljednik. Svega imam, neka slobodo provjeri na katastru – napominje.
Bi li voljeli imati vlastito, hoću reći biološko dijete? – pitamo.
– Čujte, kad bi se dogodilo, ja ga ne bih odbijo. Ali volijo bih bit siguran da ću imat kome ostavit imanje: restoran, nekol‘ko kuća, njemačku pensiju i druge prihode. Imam puno toga, iako mi je ponešto i propalo. Na primjer, osamdeset hiljada maraka u Gluminoj banci. Niko mi to nije refundiro. Ali nema veze, puno je ostalo. E, i kuhat znam. A i zgodan sam, jelda – vragolasto namiguje Stanko.
Veli i da ima “tri rođendana”.
– Ne sjećam se točno datuma rođenja, pa kažem da imam 68. Tako se i osjećam, možda malo mlađe. Ali znam da ne bih gubijo vrijeme kad bih našo curu za ženidbu. Može u crkvi i ne mora, kako god ona hoće. Samo da nije neka alkohol‘čarka – podvlači.
Smije li biti pušačica?
– Volijo bih da nije, ali ako je to jedini porok, hajde. Pritrpijo bi – Stanko će.
Spreman se, veli, oženiti drugi, čak i treći put. Kažu da “treći put i Bog pomaže”.
– Jes. Ako ne uspije ni treći brak, onda “šlus”. Nije suđeno, i gotovo – odlučan je “ženik par excellance”.
