Veliki strah, ogromna napetost od ilegalnih migranata koji već godinama tumaraju zapadom Imotske krajine, u posljednja su tri dana u pograničnim selima Mala Vinica, Žaje i Podjaram došli do razine “puknuća”.
Od nedjelje su se svi povukli u sebe, u kuće, među svoje, noću vani izađu tek u grupi, čuvaju se žene, kćeri, stare majke. Tog su dana u poslijepodnevna tri sata 77-godišnjeg Marijana Babića, nakon nedjeljnog ručka kod kćeri u Podjarmu, na putu do kuće u selu Babići, prvog hrvatskog naselja s bosanske strane, otela dva migranta.
Na zemljanom putu, ilegalnoj graničnoj prečici nedaleko od momentalno zatvorenog malograničnog službenog prijelaza, dvojica su ga zaskočila i pretvorila u svog zarobljenika.
Vojna karta
Jedan od njih imao je pištolj s prigušivačem i na lošijem hrvatskom ga je natjerao na dugu višesatnu šetnju kroz duboku šumu punu grabovine i drače. Tri sata je trojac tumarao u radijusu od nekoliko kilometara, šibani granama, od Marijana tražeći da ih odvede na lokaciju ucrtanu na topografskoj vojnoj karti.
Na karti je bio zabilježen “check-point”, mjesto na kojem se dvojac trebao naći s ostatkom migrantske ekipe. Kada su ih pronašli, starcu su samo rekli da se okrene i ode.
Crna kronika zaprimili prijavu Policija o slučaju muškarca kojeg su navodno oteli migranti i natjerali ga da ih vodi kroz šumu: Obavili smo detaljan razgovor, istraga je u tijeku Pročitaj više
– Djed mi prošao, na sreću, bez ozljeda, nisu ga dirali, ni gurali, ma ni taknuli. Samo su ga prisilili da im bude vodič u gustoj šumi. Vratio se ruku punih ogrebotina od grmlja kroz koje su prolazili, jer su otmičari željeli što više ostati sakriveni. Očito u strahu da ih granična policija ne zaustavi.
Desilo se to tako brzo, išao je kući, tim šumskim puteljkom koji skraćuje put prema Velikoj Vinici. Pa umjesto tridesetak kilometara autom do svoje kuće, tu dođe za nekoliko minuta hoda. Samo su iskočili iz grmlja i pod prijetnjom pištoljem natjerali ga da im bude vodič. Strašno – ispričao nam je njegov unuk, 31-godišnji Robert Lučić.
Cijelo pogranično područje općine Cista Provo zadnja dva dana spominje samo starog didu Marijana, prvog hrvatskog zarobljenika ilegalnih migranata, koji već godinama ovaj lokalitet drže kao svoj koridor. Nema tko ovdje za njih ne zna, većina ih je noću u daljini vidjela, ako ne njih, onda stvari koje su ostavljali za sobom.
Garderoba, odjeća, obuća, vrećice, prazne boce, kutije cigareta, hrana, strana ambalaža, pelene za djecu, iskorištene šprice i injekcije, ulegnuta trava od šatora u kojima su spavali, samo su dio njihove ostavštine.
U Aržanu o emigrantima nitko neće ni da pisne, koga god da pitamo, zna da se Marijanu nešto dogodilo, no o ostalim stvarima ne bi, nisu čuli, nisu vidjeli. Najhrabriji se pokazao starina, 86-godišnji Stipan Žaja iz Aržana.
Šverceri zarađuju
– To je bijeda i jad, šta će jadni ljudi, biže u emigraciju, jadan ti je taj koji nepravdu i nered trpit mora. I ja sam jednom biža pa ih razumim. Bijeda, bijeda njih goni. Eno, ono tamo brdo, to je Bosna, odatle dolaze, pa kroz šumu dole oko Vinice, kreće, izađe, udre na hrvatsku stranu. Priča se za Marijana da su ga oteli. Jadni smo i mi i oni svi skupa – veli Stipan.
U Aržanu nas bacaju na usko grlo, na pogranični dio u kojem smo s ljudima popričali isključivo uz čvrsto obećanje da im nećemo ni ime ni sliku objaviti.
Tu nas je pred dućanom već “sinjala” policijska kontrola, nekoliko kilometara dalje prvi put su nas i zaustavili u kontrolnom pregledu. Dvadeset minuta kasnije kontrolirao nas je i novi dvojac. Cijelim putem kroz pograničnu zonu pratili su naša kretanja.
Dok su oni tu, nitko nam od domaćih ne želi ni na 100 metara prići. Iako su nam svi priznali da im je lakše da ih je tu u tako povećanom broju.
– U ogromnom smo strahu, emigranti tumaraju noću i danju, muž ih je prije nekog vrimena vidio nekoliko, mirno idu uz rub šume. Ma, misliš se, neće nikoga napast, ali vidiš šta su napravili didi Marijanu. Tako mogu i nama. Žene se boje, muški se boje za žene, ćeri, matere. Vlada neviđeni strah, posebno sad kad su oduzeli staro čeljade. A što će onda nama drugima napravit.
I znate šta, ostaju iza njih injekcije, šprice. Prvo smo mislili da ima među njima i drogaša, ali ne. To je da smire malu dicu koja idu s njima, daju im injekcije, ušpricaju tu neku tvar odma im u usta, da ih smire, da ne plaču. Da ne uzmemire ljude kada prolaze blizu kuća.
Iza deset navečer ne izlazi više niko ko ne mora. Ja ako ću na dvor navečer, zovem muža da me otprati, jer od straha nema šanse da izađen vani – veli nam žena iz Male Vinice.
U teškoj konspiraciji nailazimo na sugovornike, jedan nam priča kako je javna tajna da je strah to veći što više domaćih migrantima pomaže. Kako domaći pomažu?
– Evo ovako, ovde barem 150 malih puta i puteljaka kroz šumu do Bosne imaš, ilegalnih staza koje samo mi domaći znat možemo. I di ćeš uć i di ćeš izać, da te niko nit čuje, nit vidi. A ko će te tu i čut od divljine?! I neko od domaćih ih tuda za lovu i zaradu vodi.
Eto zašto se mi bojimo javno pričat, iako je to javna tajna. Pa neki su već i robijali na tu temu, nije to ništa novo. Vodu ih tim putima i tako zarađuju. Ako ih uvati, nema veze, opet će doć drugi i platit, to nije mala lova. I straj me više išta reć, jer se bojimo da su u toj priči i neke više glave, sram ih bilo – veli nam naš sugovornik.
Kilometri divljine
Pa nam kaže kako je to uvezana struktura u kojoj se neki bogate, a mali umiru od straja i muke. Otkriva nam da su lani migranti puteljke označavali bijelim kesicama. Vezivali su ih na grane kao putokaz. U osmi i deveti mjesec lanjske godine na niti sto metara od prvih kuća savili su logor sa sedam šatora, tu su kuhali, spavali, čekali vezu.
Otkriva nam i kako je nekoliko pasa uz granicu otrovano, jer laju noću kad nepoznati kroz šumu prolaze. Lakše ih je onda za vječnost ušutkat da ne privlače pažnju, ni policiju koje je ovih dana doslovce na svakom koraku.
– Ima nekih sela di nema javne rasvjete, a svitla isprid kuća ne palimo noću da im ne privlačimo pažnju. I onda vidiš svitla s baterija u šumi i čuješ žamor. Policija ih je nedavno uvatila, osam njih, među njima i dvi žene s dvi bebe. Kad čuješ pase kako počnu u noći tulit, kidat se s lanca, uvati te jeza. To je strašan osjećaj.
Nema tu pomoći, dok god ima ovih domaćih šta im pomažu za lovu, bit će i migranata. Njih povatajte, oni su najveći problem. Zato se i plašimo, jer im oni pokažu i prazne kuće. Kažu di se mogu zavuć zimi. Sad će oni pojačat kretanja, ovo je njihovo vrime.
Šta će policija, šta oni mogu kad su to kilometri divljine. Jadni smo ti mi što nas čeka. Padne mrak, a zapad Imotske krajine biži u kuće – kažu nam iz pograničnog područja.