Student izliječen uljem kanabisa: “Ako sam ja najveći problem u BiH, nek´ me sutra uhapse”

STUDENT sarajevske Akademije scenskih umjetnosti Irfan Ribić od života nije htio ništa više od onoga što nude “daske koje život znače”. Uskraćeno mu je to prije dvije godine kad mu je dijagnosticirana multipla skleroza, piše Klix.ba koji je s mladićem i popričao, a tekst prenosimo u cijelosti.

Tradicionalni medicinski tretmani nisu davali očekivane rezultate. Naprotiv, stanje mu se pogoršavalo sve dok nije postao praktički nepokretan i dok nije ostao bez vida. Nova spoznaja vratila ga je ponovo u život. Ulje kanabisa pomoglo mu je da ponovo živi svoje snove, da glumi u kazalištu, snima filmove…
Lako je Irfana Ribića bilo prepoznati na dogovorenom mjestu susreta. Majica s natpisom “Bolje ilegalno živ, nego legalno mrtav” puno nam je pomogla u tome. Na prvu ostavlja dojam nadasve bistrog i veselog dvadesetjednogodišnjaka. Usto, djeluje živahno, kako i priliči njegovoj mladosti. A i tvrdi da je ponovo zdrav i snažan. Cjelodnevne obaveze na sarajevskoj Akademiji scenskih umjetnosti ne ostavljaju mu puno prostora za neplanirane izlete. Ali, važno mu je da ispriča svoju priču.

Posvećen je borbi za medicinsku legalizaciju ulja kanabisa, iako je svoju životnu dramu ostavio iza sebe. Važno mu je prvenstveno zbog onih koji tek trebaju proći kroz ono što je on prošao. Svaki dan je, kaže, vrlo bitan, jer bolestan čovjek ne može čekati.

Prvi susreti

Daleko od rodnih Zavidovića, 2014. godine se upisuje na sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti. Nakon okončane prve godine fakulteta, točnije maja 2015. godine, suočava se s prvim problemima multiple skleroze. Iako je na početku sve ličilo samo na prehladu, sezonsku gripu, već je 1. lipnja 2015. spoznao ozbiljnost svog zdravstvenog problema.

“Otprilike nekih petnaestak dana je trajala ta agonija. Multipla skleroza dijagnosticirana mi je točno 1. lipnja. S obzirom na to da sam iz Zavidovića, Zeničko-dobojski kanton, suočio sam se s određenim zakonskim preprekama pa se nisam mogao liječiti u Kantonu Sarajevo. Prebacili su me u Zenicu. Ležao sam nekih dvadesetak dana u bolnici. Uzeo neke terapije, prošao preglede i sve što je trebalo proći… Nakon toga sam se malo oporavio. Ne treba griješiti dušu, to je u tom trenutku dosta dobro izgledalo”, prisjeća se Irfan.

Poslije kratke traume oporavak je išao svojim tijekom. Vraća se opet fakultetskim obavezama, završnim ispitima iz glume… Vrlo uspješno polaže sve ispite, bez ikakvih propusta. Potom dolaze praznici koji su mu, prema osobnim tvrdnjama, dobrodošli da se odmori. Provodi ih s roditeljima u Zavidovićima. Naravno, opet uz stalno posjećivanje doktora. Od bolnice do bolnice, od kontrole do kontrole… Na Akademiju se opet vraća u rujnu, zbog predstave. U listopadu počinje nova akademska godina…

“Sve je to, iskren da budem, dobro izgledalo. Nisam imao nikakvih problema, osim nekih simptoma koji su donekle bili ‘normalni’. Trnjenje ruku, nogu. Nekad malo zamagljen vid. Trebalo se pomiriti s tim i živjeti. Nažalost, do kraja života. Sve je super bilo do prosinca 2015. godine. Primjećivao sam da se moje tijelo brže umara. Bio sam funkcionalan nekih četiri do pet sati. Ostajao sam ja na Akademiji, i radio. Ali to nije bilo kao prije. Jednostavno sebe nisam prepoznavao”, tvrdi Irfan.

Novi relaps
Studij na Akademiji iziskivao je cjelodnevne obaveze, a to za njega više nije bilo moguće. Bolest mu je ostavljala sve manje prostora za dodatne životne aktivnosti. U prosincu 2015. godine mu se dogodio novi napad, odnosno novi relaps. “Relaps je naziv za napredovanje bolesti. Kad se dogodi relaps to zapravo znači, da tako prevedem, vraćanje određenih simptoma. Vi tad ne možete ništa. Sad sve ovisi od čovjeka do čovjeka. Netko izgubi vid, netko ne može hodati. Netko otežano diše. Meni su se u tom periodu pojavili problemi s hodanjem, bio sam privezan samo za krevet. Počela mi je otkazivati kompletna lijeva strana. Imao sam problema sa srcem. Počeo sam otežano disati. Vid mi je pao na tri posto. Znači, gotovo slijep sam bio. Kasnije, u bolnici, služio sam se kolicima”, prisjeća se ogorčeno Irfan.

Poslije oporavka, svakodnevicu je morao kombinirati oslanjajući se malo na svoje noge, a malo na kolica. Sve mu je otežavalo to što se opet vratio fakultetskim obavezama. “Taj novi napad, novi relaps, bio mi je alarm upozorenja za nešto što bi dalje trebao uraditi po pitanju svog zdravlja. Vidio sam da tradicionalni medicinski tretmani nisu bili rješenje. U to vrijeme počinjem istraživati o nekim alternativnim metodama liječenja, gledam kako se ljudi liječe u svijetu, što koriste…

Siječanj je opet bio vrijeme mojih semestralnih ispita. Radio sam opet jednu predstavu u kinu Bosna. Jednu noć sam došao kući, onako mrtav-umoran s probe, legao da spavam… A na TV-u emisija o mojoj bolesti. Ono što mi je bilo zanimljivo u toj emisiji je da su gosti bili žena koja je farmaceut, žena koja je oboljela od multiple skleroze i krim inspektor. Zapitao sam se što će krim inspektor u emisiji o mojoj bolesti”, kaže Ribić.

Prekretnica u životu

Tvrdi da do tog trenutka o kanabisu ništa nije znao osim da je to droga, odnosno da je riječ o “opasnoj psihoaktivnoj supstanci od koje možeš zaglaviti u zatvoru i ništa drugo”. “Dotad nisam neki značaj pridavao tome… Ali ono što se dogodilo u toj emisiji bila mi je životna prekretnica.

Pričali su o multiploj sklerozi i o načinima liječenja, da bi ta žena koja je bila u studiju, koja boluje od MS-a, u jednom trenutku rekla kako se njoj relaps smiri kad zapali džoint. Naravno, krim inspektor se protivio… No, onda se Skype linkom u emisiju javio čovjek iz Hrvatske, koji je bolovao od MS-a nekih osam-devet godina. Huanito Luksetić nastupio je tako trijumfalno, kazavši javno da je ulje kanabisa lijek za multiple sklerozu. Svi su ga gledali s nevjericom, u nekom čudu. Mene je sve to dodatno zaintrigiralo. Uvijek ponavljam, sudbina je čudo. Ja sam tad u glavi osjetio nešto što me je toliko upućivalo na to”, priča Irfan.

Dodaje da je Luksetića odmah našao na Facebooku, te da su počeli razmjenjivati određena iskustva koja su njemu umnogome pomogla, ali i učvrstila njegovu vjeru za izlječenjem. “Prva prepreka bila je kako reći roditeljima za sve to. Trebalo mi je skoro tjedan dana da skupim hrabrosti i da kažem ocu da ja to hoću. Ono što mi je bilo u glavi je da ću to probati, bez obzira na sve. Otac mi je rekao da je i on također gledao emisiju i da se slaže da vrijedi pokušati. Zamislite koliko stvari se moralo posložiti da su i roditelji bili za to. Zaista su mi bili podrška od početka. I otac, i majka, i brat. Svi su čvrsto vjerovali u mene, što mislim da je najbitnije. Konstantno se vraćam na to koliko je temelj porodice najvažniji… Zamislite da sam bio sam u tome, sto i nešto kilometara udaljen od rodnog grada i od roditelja. Ne ide, zaista. Mora biti neka čvrsta veza. Neki čvrst bedem, stub, koji će to zajedno izgraditi”, kategoričan je Irfan.

Otac na (ne)službenom putu
Ribići tvrde da nisu “grlom u jagode” ušli u cijelu priču, da su se temeljito pripremili i štošta iščitali o kanabisu, napominjući da je najvažnije što su shvatili da zapravo ima različitih vrsta kanabisa, i dobrog i lošeg. Upozorava da treba biti vrlo oprezan, jer pogrešan korak olako može odvesti u stranputicu. “Ako se pristupi na loš način, to može biti vrlo kobno. Sumnjam da itko u Bosni i Hercegovini to radi i prodaje. Ja se još nisam susreo s tim. Volio bih da jesam, jer bi mi to olakšalo mnoge stvari. Slovenci prednjače u regiji kad je riječ o tome, tako da sam spas tražio u Sloveniji. Međutim, to ni tamo nije legalno na pravi način, kako bi trebalo biti. Trebalo se ‘spakirati’ i otići u Sloveniju, na crnom tržištu kupiti ulje i donijeti ga u Bosnu i Hercegovinu. Otac je doslovno riskirao sve u životu; posao, obitelj… Sjeo je u autobus, otišao u Sloveniju i kupio meni ulje. Naravno, prije toga smo stupili u kontakt s čovjekom, provjerili tko je i što prodaje…Ljudi moraju znati – jedno ulje ne liječi sve bolesti. Postoji ulje za moju bolest, postoji ulje za karcinom sa visokim postocima THC-a… Tako da je sve to trebalo znati prije”, objašnjava sugovornik Klixa.

Ističe da čovjek od kojeg su kupili ulje nije nikakav ljekar, nikakav medicinski radnik, ali da se proučavanjem kanabisa bavi petnaestak godina. “Čovjek od kojeg sam kupio ulje mi je detaljno objasnio kako se to koristi. Ta terapija koju sam ja potrošio trajala je tri mjeseca. Za ta tri mjeseca sam potrošio 60 mililitara ulja. Odlične rezultate sam imao još nakon nekoliko dana. A onda se to samo nizalo jedno za drugim. Poslije te tromjesečne terapije uradio sam magnetnu rezonancu i niz nekih drugih nalaza koji su pokazali fantastične rezultate. Ali, ono što mi je najbitnije u svemu tome jeste kako sam se ja osjećao. Ta tri mjeseca, kad sam koristio to ulje, kao da sam se ponovo rađao. Ali doslovno. To je jedan od najljepših perioda u mom životu. Sve ono što dotad nisam mogao, što mi je bolest uskraćivala, ja sam uz to korištenje ulja potpuno savladao, apsolvirao i krenuo dalje”, kazao je Ribić.

Reakcije liječnika

Prema Irfanovim tvrdnjama, doktori nisu mogli vjerovati kad su pregledali njegov nalaz, kazavši mu da je znanstveni fenomen. No, osim toga, nisu smjeli ništa više reći, da opovrgnu ili potvrde, ili da napišu bilo što je izvan njihove domena. A ulje kanabisa je svakako bilo izvan njihove domene.

“Legalizacija je zapravo veliki problem koji nas vraća unazad. To je problem koji dodatno usporava ovu priču. Zamislite kad bi poslije mene počeli ljekari o tome pričati, kad bi ljekari počeli podizati svijest kod pacijenata o tome, zamislite kako bi mi napredovali na tom polju. Ali, nažalost, to nije tako. Siguran sam da će doći dan kad će od nas oboljelih, koji koristimo ulje kanabisa, tražiti informaciju više. Ali ne bih volio da do toga dođe, ne bih volio da se ponavlja priča kao u Makedoniji. U Makedoniji pacijenti koji su oboljeli od nekih teških bolesti i koji su koristili ulje, kao što sam ja, sad drže predavanja ljekarima. To je za mene potpuno poražavajuće”, ističe Ribić.

Irfan Ribić ustrajan je u svojoj borbi za legalizaciju medicinskog kanabisa, iako nije član bilo kakve grupe za legalizaciju. Na pitanje plaši li se zakonskih prepreka, on ističe da ga mogu uhititi, ali da često sebi postavlja pitanje što će s tim dobiti. “Uhapse li jednog studenta od 21 godinu, koji studira na Akademiji i koji u životu želi samo biti glumac, bit će to poražavajuće za BiH. Ako sam ja problem u ovoj državi, neka me sutra uhapse. Ali to bi tako sramotno bilo. Kamo sreće da je Irfan Ribić najveći problem u ovoj zemlji”, zaključio je.