Mlada glumica, autorica monodrame “Bukača”, osnivačica “Kazališne družine Emma” – govori za IKRE Magazin!
Osnovnu školu sam završila u Grudama, Školu likovnih umjetnosti u Splitu i Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Živim i radim u Zagrebu gdje sam kao freelancer stekla iskustvo u većini poslova koje glumac može raditi: sinkronizacije, kazališne predstave, filmovi, reklame, glazbeni spotovi, TV serije, performansi itd.
Kad se generalno osvrnem na svoje školovanje primjećujem da sam u sebi postepeno otkrivala umjetnicu iako su me ljudi tako često doživljavali samo zato što sam izgledala drugačije i ponašala se drugačije od većine ljudi iz male sredine iz koje potičem.
Definitivno sam se razvila u osobu koja živi svoj posao i ponosna sam na sebe što sam bivala još upornija u trenucima kad je bilo najteže, jer bih u suprotnom odustala od umjetnosti i ribala zahode negdje u Njemačkoj. A prošla sam i takve stvari tako da s te strane mogu reći da sam klišeizirani prikaz izreke “preko trnja do zvijezda”.
Monodrama “Bukača” je kruna ogromnog truda koji sam uložila u glumačku karijeru, ispunjena ljubavlju prema scenskoj umjetnosti. Ciljevi “Bukače” kao projekta su podizanje svijesti o karcinomu dojke, cyberbullyingu i
poziciji žene u regiji. Potičemo emancipaciju žena samom afirmacijom glumice, glazbenice i književnice. Igrajući ovu predstavu trudim se prenijeti ljudima poruku da žive svoje živote i da ih žive cijelim bićem, od srca, svaki dan. Sva dodatna kompliciranja su bolna i besmislena.
Svi kazališni projekti su mi bili revolucionarni jer ih je samo nekoliko a u svakom sam imala intenzivne i slojevite zadatke tako da su me osjetno nadograđivali kao glumicu i kao osobu. To su “Šetnja s Kolumbinama” autorice Irene Matas, “Hamlet za svakoga” u režiji Lovre Krsnika, moja draga “Bukača” i “Pakao” u režiji Ivana Lea Leme.
Naravno da mi je “Bukača” najznačajnija jer je 90% moja. Od ostalih projekata bih izdvojila seriju “Na granici” u kojoj sam imala sporednu ulogu pjevačice Sandre. To iskustvo pred kamerom mi je otvorilo vrata u potpuno drugačiji svijet i shvatila sam da sam “doma” na ekranu isto kao i u kazalištu. Snimanja su puno bolji disciplinski trening, a to je zlata vrijedno za freelancere.
Osjetljiva sam na nepravdu, mržnju i na bolest. Tekstovi u kojima se govori o karcinomu su slučajno došli do mene dva puta i svaki put sam svoju impresiju strastveno prenijela publici. Rijetki govore o tome, a izuzetno je važno. Jer bolest koja se liječi samo ako se otkrije na vrijeme znači samo jedno – moramo ići na kontrole.
Što se tiče mog teataskog rada i istraživanja općenito, u konstantnom sam procesu kopanja po sebi, po ljudskim manama koje nam zagorčavaju život, filozofskim pitanjima poput “što je to sudbina”, “što znači biti slobodan”, “postoji li prava ljubav”, “možemo li zaista utjecati na sutra” i slično. Kao i većina ljudi smatram da je kazalište ogledalo života, a kad bismo saželi ljudski život rekla bih da svi samo želimo radost i ljubav. A umjetnost je tu da pomogne otkriti kako ih pronaći, prepoznati i zadržati. U idealnom slučaju – živjeti.
Kad je u Hrvatskoj nastupio lockdown slobodni umjetnici su bili u očajnoj poziciji. Pandemija je zamrznula stare, a otkazala nove projekte. Umjesto da se prepustim depresiji koja me, iskreno, bila već čvrsto stegnula za vrat, odlučila sam zagrnuti rukave i boriti se. Čitala sam, istraživala i pojavila se “Bukača”. U 11.mjesecu 2020. sam zajedno sa kolegicom Martinom Mandek osnovala “Emmu”, prvenstveno u želji za realizacijom monodrame, a na duže staze u želji za raznovrsnim projektima u koje se uključilo još nekoliko kazališnih freelancera odlučivši da izrone iz blatnjavih čekaonica u kojima smo se svi, na neki način, našli.
Bavljenje administracijom, excel tablicama i brojkama mi je prepreka koju još uvijek nisam potpuno savladala. Prvih par dana sam čitala zakone, pročešljavala stranice ministarstva kulture i plakala k’o malo dijete. To je za mene bilo kao da me netko tjera da naučim kineski za dva tjedna ili ću u suprotnom biti pogubljena. Ali nekoliko prijatelja iz svijeta prava i ekonomije su mi pomogli sažeti sve te planine teksta u konkretne informacije koje su mi potrebne. Zatim sam, uz mnogo bilješki, fascikli i flomastera uhvatila svoj ritam. Okolnim, sporim putem, ali uspješno. Ići će mi to bolje i brže s vremenom, sigurna sam.
Problem koji možete očekivati – financijski, zasad smo riješili crowdfunding kampanjom “Yes to Emma, no dilemma”. Dobili smo mnogo odbijenica od sponzora i tako se odlučili na crowdfunding. Uspjeli smo osigurati onoliko sredstava koliko je potrebno da opstanemo i da održimo premijeru monodrame. Još uvijek primamo donacije na račun organizacije, a sva sredstva se ulažu u predstave.
Za mene je snaga umjetnosti to što djeluje terapeutski, daje nam inspiraciju, zabavu i ljepotu, a njezin smisao svatko pronalazi u sebi samome i mislim da u taj dio ne treba ni dirati. Smisao je tema bez trajnog zaključka. Ali jako je lijepo dijeliti umjetničko-životne dojmove u dobrom društvu, bez rasprave o ukusu, naravno. I uz čašu vina, naravno.
Trenutno su mi, kao glumici, u fokusu projekti “Bukača” i “Pakao” jer su potpuno svježi i tek im slijede druge reprizne izvedbe na jesen pa se toplo nadam da će ostvariti višegodišnje živote. Usput konstantno snimam castinge i nikad se ne zna kad će me zadesiti neka velika produkcija, ali uvijek su dobrodošle. Kao umjetnička voditeljica Kazališne družine Emma planiram producirati predstavu “Porodične priče” koju će na jesen raditi moje kolege glumci Anđela Kusić, Katija Bratković i Lovro Ivanković. Čeka nas i nova sezona radionica glume za djecu i odrasle, čiji odaziv ovisi o epidemiološkim mjerama koje, nadamo se, neće ići na gore.