Najveći jaz između prosječnih plaća i cijene potrošačke košarice u zemljama Balkana je u Bosni i Hercegovini gdje se za vrijednost prosječne plaće može kupiti samo 45 posto potrošačke košarice.
Zatim slijedi Hrvatska gdje građanin može u prosjeku kupiti 50 posto neophodnih proizvoda, pa Crna Gora sa 60 posto, a građani Srbije za prosječnu plaću mogu kupiti oko 65 posto osnovnih proizvoda i usluga, rezultati su nedavno provedenih istraživanja, prenosi Večernji list.
U Bosni i Hercegovini sindikalna potrošačka košarica stoji nešto više od 1800 konvertibilnih maraka, dok prosječna neto plaća iznosi tek 830 maraka.
Trećina za hranu
Vrijednost minimalne potrošačke košarice čine izdaci za minimum potrebne hrane i bezalkoholnih pića (ovisno o državi, više od 100 prehrambenih artikala), izdaci za minimalno potrebne neprehrambene proizvode i usluge te vrijednost imputirane rente.
Samo za troškove prehrane, prema računici iz sindikalne potrošačke košarice, potrebno je, kako se navodi, izdvojiti čak 681 marku, a za stanovanje i komunalne usluge potrebne su dodatne 572 marke.
S obzirom na to da u BiH većina zaposlenih prima plaću nižu od službene prosječne, situacija je tim i teža. Pa tako u BiH minimalna neto zarada iznosi oko 370 maraka, što znači da zaposleni na minimalcu za jednu mjesečnu sindikalnu potrošačku košaricu moraju raditi pet mjeseci.
Prema nekim istraživanjima, više od 70 posto zaposlenih u BiH prima plaću nižu od prosječne, dok ih 50 posto ostvaruje plaću nižu od 611 maraka.
Samo najosnovnije
Situacija je još teža s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina najsiromašnija zemlja u regiji. Od njenih nešto više od 3,8 milijuna stanovnika, više od pola milijuna je nezaposleno, oko 700.000 građana živi na granici siromaštva, prosječna plaća je oko 830 KM, a najnižu mirovinu od 326 konvertibilnih maraka prima oko 200.000 umirovljenika.
Ovo su sve podaci Svjetske banke, Agencije za statistiku BiH, Caritasa Biskupske konferencije u BiH i zavoda za mirovinsko osiguranje. Građani s malim primanjima primorani su kupovati samo najosnovnije životne namirnice, odričući se svega što u ostatku svijeta podrazumijeva neophodna prehrana.
Najčešće se kućanstva orijentiraju na odgađanje plaćanja komunalnih obveza i podmirivanje prehrambenih potreba na razini koja je vrlo niska u smislu kvalitete prehrane.
Posljedica malih primanja i visokih troškova života je da iz godine u godinu rastu dugovi kućanstava komunalnim poduzećima jer radnici s malim plaćama nemaju dovoljno novca kako bi redovito izmirivali svoje obveze i plaćali režije.