U četvrtak, 9. listopada Oproštaj sv. Misom, govorima i sprovodom od don Srećka Majića, Drinovčanina, koji je preminuo u Mostaru, 6. ovoga mjeseca u 75. godini života i 49. godini misništva.
Službovao je kao kapelan u Rotimlji i Dračevu, a kao župnik na Gradini, u Studencima i Gabela Polju, te u dva maha obavljao službu generalnoga vikara hercegovačkih biskupija. U koncelebraciji, koju je predvodio biskup Ratko Perić, sudjelovalo je oko 130 svećenika, a među brojnim pukom bilo je oko 80 časnih sestara. Nije ni čudo, don Srećko potječe iz obitelji Petra i Kate, koji su imali 12-ero djece, od kojih su se još tri sestre opredijelile za duhovna zvanja: s. Anastazija i s. Serafina za Službenice Milosrđa ili Ančele i s. Mariangela u Služavke Maloga Isusa. Don Ante Luburić, biskupijski kancelar i dugogodišnji don Srećkov suradnik, iznio je na početku kratak njegov životopis, a na kraju pročitao odlomke iz više telegramskih sućuti. Don Željko Majić, sadašnji generalni vikar, don Srećkov nećak, na kraju je, i u ime šire obitelji, zahvalio Bogu na svim milostima te Pokojniku na primjernu životu i u radnji i u patnji, kao i svima koji su došli na ovaj posljednji ispraćaj. U ime Provincije hercegovačkih franjevaca govorio je definitor fra Branimir Musa, župnik u Tihaljini i grudski dekan, a sprovodne je obrede vodio mjesni župnik fra Bože Milić.
Biskup je rekao da ga je s Pokojnikom vezalo i bogoslovsko drugovanje i svećeničko prijateljevanje i iskrena i plodna suradnja. U prigodnoj homiliji govorio je o trima Isusovim uskrišenjima mladih i o dvama uskrsnućima.
Na svršetku sprovodne sv. Mise za pokojnoga don Srećka Majića, 9. listopada, riječ zahvale izrekao je don Željko Majić, generalni vikar hercegovačkih biskupija. Njegovo oproštajno slovo donosimo u cijelosti:
Preuzvišeni oče biskupe Ratko i biskupe Tomo, prečasni Luka, dragi fra Branimire, braćo svećenici i redovnici, poštovane časne sestre raznih kongregacija, provincijalne poglavarice, uvaženi nositelji i predstavnici civilne i političke vlasti, rodbino i prijatelji, dragi sumolitelji za dušu pok. don Srećka!
Na kraju ovoga misnoga slavlja u kojem smo sjedinili molitve zemaljske s nebeskom Crkvom za vječni pokoj i mir u Bogu duše don Srećka, u ime obitelji, Pokojnikovih sestara Smilje i Tonke i njihovih obitelji, s. Mariangele, obitelji Pokojnikova brata, moga oca Mihovila, želim vam svima sudionicima ovih svetih obreda, a i onima koji zbog obveza i životnih prilika danas fizički ovdje nisu prisutni, ali se duhom i molitvom sjedinjuju s nama, izraziti iskrenu zahvalnost za vaše udioništvo, za svaku vašu molitvu, prijateljski upit praćen zazivnom molitvom da mu Bog udijeli ono što je najbolje za njegovu dušu, za kršćansku i ljudsku blizinu u njegovu životu, posebno u ovom teškom bolesničkom vremenu. Sve vas na životnim putovima svojom Ljubavlju pratio Milosrdni Bog i priveo na vječni Gozbu, kada budemo, kako se nadamo i vjerujemo, ponovno zajedno s našim dragim Pokojnikom i uživali milinu svetih.
Naš otac biskup Ratko u svom biskupskom geslu izrekao je riječi sv. Pavla: „Kroz mnoge nam je nevolje u kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22) te u jednom intervju protumačio kako je to jednostavno Kristovo načelo, pa onda i Pavlovo i Barnabino životno pravilo. Da se dođe do spasenja, nema drugoga puta osim Križnoga puta. Križ ili nevolje jednako prate svakoga čovjeka u kojem se god staležu ili mjestu nalazio.
Pokojnom don Srećku nije nedostajalo križa i križeva. I ne samo u posljednjim godinama zloćudne bolesti, koja je ubrzala njegov odlazak s ovog svijeta i dolazak pred Prijestolje i Lice Oca nebeskoga. Hrabro je, svjedočki i ustrajno, svoj križ nosio. Pa i kada je bio pretežak te u ljudskoj slabosti padao, nije ostao ležeći, nego se zagledan u Krista dizao i hodio. Vjerujemo nadamo se da ga je ta zagledanost i hodnja dovela do stana koji je Krist svojom žrtvom pripremio u Kući Oca nebeskoga. Stoga i mi, dok u ljudskoj naravi jecamo zbog privremena rastanka za dragim nam Pokojnikom, mi u stvari danas slavimo novi, vječni život, život koji ne poznaje smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli, gdje sve prijašnje uminu a novo, gle, nastaje.
U strahu da u ovoj ljudskoj zahvali ne bih nekoga zaboravio, poslužit ću se riječima Pokojnika koje je izrekao u svojoj Oporuci:
– Molim svoga biskupa Ratka, braću svećenike – kako dijecezanske tako i franjevce – sve svoje bivše župljane Gradine, Studenaca i Gabele Polja, da mi oproste, ako sam koga uvrijedio ili svojim postupkom i životom sablaznio.
– Mnogo je onih među vjernicima, časnim sestrama i svećenicima koji su mi na razne načine pomagali da bi moje svećeničko služenje bilo lakše i učinkovitije. Biskupu i svima koje spomenuh od srca zahvaljujem na svemu dobru što su mi na bilo koji način učinili.
– Ne znam tko će mi u mojoj završnici zemaljskoga putovanja biti blizu. Već sada se molim za njih da im Bog obilato plati tu ljubav.
A bili su mnogi, kako fizički tako duhovno, u ljubavi, osjećaju i stručnosti. No, ovdje osobno ne mogu ne spomenuti i u njegovo ime na poseban način ne zahvaliti: djelatnicima Svećeničkoga doma i Biskupije u Mostaru, kako redovitim tako i onima koji su u potrebi pružali posebnu i dodatnu medicinsku i svaku drugu pomoć; medicinskom osoblju bolnica u Mostaru, Zagrebu i Dubrovniku, Doma zdravlja u Mostaru, upravi i djelatnicima Svećeničkoga doma u Zagrebu, upravi i osoblju Caritasova doma „Betanija“ u Čapljini kao i tolikim dobrim dušama koje su mu molitvama olakšavali bolest i patnju. U teškoj bolesti Pokojniku su na poseban način bile blize rođene sestre. U njegovo i njihovo ime zahvaljujem obiteljima, zajednicama, upravi i djelatnicima Teološkoga fakulteta u Splitu što su razumjeli ovu njihovu potrebu i omogućili im da budu uza svoga bolesnoga brata. Iskrena hvala sestrama Služavkama Maloga Isusa splitske provincije kod kojih je don Srećko boravio za vrijeme onkološkoga liječenja u Splitu.
Svoju Oporuku don Srećko završava riječima upućenima u prvom redu onima koji su mu po krvi i rodu najbliži. Ali, jer su one izraz njegova svećeničkog života i propovijedanja, one se podjednako odnose na sve:
“Svoj zadnji pozdrav upravljam sestrama, nećacima i svoj rodbini. Sve vas molim, ostanite uvijek vjerni Bogu i Crkvi. Čuvajte zajedničku obiteljsku molitvu i utječite se Majci Mariji. Neka vam nedjelja bude najsvetiji dan u tjednu, a nedjeljna sv. Misa centralni i najsvetiji događaj tjedna, a vrijeme provedeno u crkvi smatrajte najbolje iskorištenim.
Na sve zazivam Božji blagoslov uz pozdrav: Zbogom i doviđenja u kući Nebeskog Oca.”
U ime obitelji pozivam sve koji mogu da se navrate u kuću u Dubravu na tihu razmjenu obiteljskog zajedništva.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!
cbismo.com