U Imotski smo došli isključivo zbog ustaša. Tetovirao sam ‘Za dom spremni’, a sad me deportiraju iz moje Hrvatske!

Imotska krajina na veliko izvozi mladost i pamet, ali zato uvozi polovne kineske ustaše.

Sze Yat Lung, 43-godišnji stanovnik Hong Konga, i njegov 16 godina mlađi prijatelj već tri mjeseca žive u unajmljenom apartmanu u okolici Imotskog. Obojica su nezaposlena. Povremeno konobare u rodnom kraju. Sze je davno radio kao učitelj kineskoga jezika.

Mlađem je ime Niko Chang. Prije se Niko zvao nekako drugačije. Prekrstio se zbog ljubavi prema Kranjčaru. U dresu reprezentacije dočekuje nas na ulaznim vratima sobe dok je Sze Yat Lung u pritvoru.

Zašto? – pitate se. Jučer je nasred džade vikao “ajmo, ajmo ustaše” pred nekom djecom, pa su mu oni pokazivali koliki je kukuruz narastao, a on im je odzdravio.

Lungu je ovo treći put da ima posla s imotskom policijom.

Prije par dana snimili ga neki studenti kako u ugostiteljskom obrtu, nimalo simbolična naziva “Adolf”, viče “Za dom spremni”. Privelo ga. Kaznilo.

Tristotinjak kuna, ako smo dobro razumjeli. Nešto ranije, mahao je Yat Lung nasred trga jednoipometarskom zastavom HOS-a koju je svojim rukama izradio. Pored grba dodao križ i veliko “U”. Pa da neko kaže da Kinezi nisu Hrvatine.

Priča nam sve to, elem, njegov alkarski momak Niko, dok onako usput zavrće rukav i pokazuje desnu podlakticu.

Tetovirao je “Za Dom Spremni”. Lani, u ljeto, u jednom splitskom salonu.

Mi mu na to govorimo da se ne piše u nas svaka riječ velikim slovom, ali odmah ga tješimo kako dosta Hrvatica tetovira kineske znakove. Tko zna što li tek tamo piše. Možda kinesko “U”, govorimo neobičnom Kranjčaru, ali njega to baš i ne zanima.

Važnija mu je, kaže, simbolika.

Jer on bi volio sebe nazvati ustašom. Krivo mu je samo da se nije rodio u pravo vrijeme na pravome mjestu.
Voli on i pjevati i vikati razne parole, ali je, kaže, oprezniji od prijatelja.

To je shvatio u ova tri mjeseca koliko borave u Imotskom. Pritom su dosta hrvatskih riječi naučili, ali smo ipak razgovarali na engleskom jeziku. Spoznali su usput oba, kazat će, da nimalo ne vole Zagreb.

– U Imotski smo došli isključivo zbog ustaša. Ovdje je osnova ideologije kako je Hrvatska postala nezavisna od Jugoslavije. Došli smo vidjeti kako ustaše zapravo izgledaju. Neki se ovdje nazivaju ustašama, a nisu ubojice, već obični ljudi koji vole Hrvatsku.

Znate li da su ustaše ubijali ljude, organizirali logore, djecu i žene nisu štedjeli…?

– Da, pa… Eh. Rekao bih, pridružili su se nacistima u Drugom svjetskom ratu. Ali, tijekom Domovinskog nije to bila ta priča. Oni su samo grupa ljudi koji vole Hrvatsku. A tu je i naš stari hrvatski pozdrav, “Get ready for your country” – uči nas nervozni Niko, uzima mobitel, gleda vrijeme. Već dva sata Lunga nema.

Nije to čudno, kaže, prvi put kad su ga priveli, prenoćio je u ćeliji. Dok čekamo hoće li se pojaviti, Niko pokazuje naslovnicu njihovih novina “Apple Daily”, gdje se vidi Lung i zastava HOS-a.

Fotografija je snimljena na završnici Svjetskog nogometnog prvenstva. Cijelu naslovnicu posvetili su Hrvatima novinari iz Hong Konga. Kaže Niko, ta ljubav je nemjerljiva. Povlači paralelu Jugoslavija – Kina:

– Živim u Hong Kongu. Kroz povijest smo bili britanska kolonija. Sad smo, rekao bih, kineska kolonija. Ideja je slična. Kina i Hong Kong kao Jugoslavija i Hrvatska. Prije smo imali slobodu govora, mogli smo što smo htjeli, ali sada Kina sve kontrolira. Šalju nam Kineze u Hong Kong. Ne dopuštaju nam da govorimo svoj jezik. Oni govore mandarinski. Uveli su ga u sve škole. Žele ubiti našu kulturu – tumači mladić, usput dodaje kako “ni ustaše nisu rasisti”.

– Ovdje u Imotskom ljudi kažu da više ne mrze Srbe. Kako su onda rasisti? – pita on sad nas, a tek što smo zaustili, na vratima se stvorio njegov sunarodnjak, od glave do pete u kockasto odjeven, sa suzama u očima.

– Izbacili su me! Deportiraju me! Iz moje Hrvatske… – nariče Kinez ulazeći u apartman, grabi s kreveta veliku zastavu, izlazi ispred vrata i počinje pjevati “Lijepa naša domovino”.

To je, dakle, Lung.

Kad se rukuje s ljudima, kaže da mu je ime Demi, a iza leđa ga zovu Tamagotchi. Je li Demi od Demi Moore, nismo pitali, ali ionako je kineski hosovac imao štošta zanimljivo reći.

– Otkazali su mi vizu… – zajecao na kraju pjesme. Mora otići u idućih deset dana. Može se vratiti tek za tri mjeseca.

– Ma znam ja zakone. Znam ja. Ali samo dizanje desnice je ilegalno! A kako ću se ja kontrolirati ako mene netko tako pozdravi, moram mu uzvratiti, jače je od mene… – emotivno će Demi. U Kini to stalno radi. Nema nikakvih problema. Da nas uvjeri, pustio nam je nekoliko snimki.

– Evo, pogledajte. Kad smo na SP-u pobijedili Englesku, nosio sam ovu zastavu HOS-a po ulici i vikao sam sve što vičem ovdje, “oj Hrvata mati mila, za dom spremni, nitko ne zna gdje se skrio Ante Gotovina…” Kad hrvatski igrači dođu u Hong Kong igrati, mi im s tribina vičemo “ubi, ubi Srbina” i oni nama odgovaraju, ali ja ne razumijem zašto je ovdje to problem? – vidljivo će šokiran Demi. Obožavatelj je, kaže, “ustaša od devedesprve”.

Kako, zašto? Zbog čega?

– Zato što se divim kako jedna mala zemlja može biti tako hrabra. Drugi svjetski rat, htjeli su nezavisnost. To je san ljudi iz Hong Konga. Mi mrzimo Kinu. Ko Srbiju je mrzimo. I mi želimo neovisnost. Ali nemamo tu hrvatsku hrabrost. Vaša akcija Oluja me inspirirala. Ta ideologija. Pitat ćete me zašto Imotski. Zato što je tu duša Hrvatske. Ustaše su možda nekad bili simbol zla, ali mi se fokusiramo na Domovinski rat. Nacionalizam.

A je l’ vi onda mrzite sve Srbe?

– Ma naravno! Uvijek kažem “ubij Srbina!”. I u Hong Kongu. Vičemo na tribinama.

Aha. A… Zašto vi mrzite Srbe?

– Zato što… – šokirano će Lung, vidljivo uvrijeđen, štoviše zgrožen našim pitanjem – zato što se još nisu ispričali za sve što su nam napravili.

Vama?!

– Nama Hrvatima. Agresori! Žele da mi zaboravimo povijest. Da zaboravimo – uporno će Kinez, a Niko sjedi na rubu kreveta i potvrdno klima glavom. Pogledaju se. Osjećamo njihovu bol. Srbi Kinezima ne daju da zaborave svoju prošlost.

Jeste li vi nacist?

– Nisam. Mrzim Kineze. Mrzim kineske migrante.

Jeste li rasist?

– Ma nisam rasist. Ne mrzim ja ljude po boji kože ili vjeroispovijesti. Ja sam desničar. Ponosno to kažem. “Right winger.” Desno. Desno, desno. Smije li se to reći u Hrvatskoj? – bez trunke zafrkancije pita nas Kinez i salutira rukom u zraku. Sad mi pitamo njega je li to nacistički pozdrav. Tvrdi da nije.

A da je rat u Hrvatskoj sutra, biste li išli?

– Isti čas! – poviče Kinez. Veli, to je stvar zdravog razuma. Još nas je samo zanimalo što kaže na naš luckasti prijedlog da ostavi te mučne stvari u prošlosti.

– To nije dobro. Nije. Ne smiju se takve stvari zaboravljati. Meni u Hong Kongu govore da sam lud, da nisam Hrvat, ali moja strast prema Hrvatskoj je istinita.

Za kraj su nas ispratili pjesmom o Anti Gotovini. Sve na dobro uvježbanom jeziku. Uče. Kaže Demi: “I read Slobodna Dalmacija svaki dan by internet.” Eto, zamislite to.

A niti sat vremena prije vlasnik “Adolfa” izbacio je reportere “Slobodne” iz kafića uz obrazloženje da smo “Jugoslaveni”.
Iako je on rođen u Jugoslaviji, a recimo, potpisnica ovih redaka u Hrvatskoj.

Valjda je onda on Jugoslaven, a mi smo Hrvati? Ali kako je onda Kinez koji mrzi Kineze zapravo Hrvat? Ne znamo. Digli smo ruke. Pa sad vi budite pametni. Što drugo za kraj reći nego citirati slavnu tetu iz imotskog vrtića: “A bog te posra…”

Priča za šankom: ‘Šta mi imamo s tin šta Kinezi govore’

Iz najpopularnijeg kafića u Imotskom ovih dana, od tamo gdje su se pjevale pjesme, vlasnik nas je veoma ljubazno ispratio, ali zato smo kavu popili preko puta. U kultom objektu imena “Nu”.

Tek što smo kročili nogom preko vrata, čuli smo da je “sinoć na Bujici onaj voditelj pozdravio sve Kineze u Imotskom”.

A za razliku od Kineza, Imoćani baš i nisu bili pretjerano razgovorljivi na ovu temu. Više njih muče stvarni problemi.

– Eto, ne znam, mladi se masovno sele. Nemojte me uzet za rič, osam tisuća do sada, čini mi se. Prođete li malo ovim ulicama, vidjet ćete da je devedeset posto trgovina skroz zatvoreno, o tome možete lijep članak napisat.

Ljudi su revoltirani. Krajnje nezadovoljni. Duboko razočarani. Dok se bavimo ovakvim glupostima, poput ovih sada Kineza i sličnih stvari koje nam podmeću prid oči, prave i ozbiljne stvari prolaze ispod radara – priča nam Josip za šankom, sve se tu nadovezuje i ostatak ekipe.

Možemo se, dakle, mi smijati Kinezima, ali u Imotskom je tuga ozbiljna.

– Koliko je dice rođeno zadnjih godina, to pitajte – dobacuju nam u notes.

– Govori nikidan Plenković, bio ode, kaže, da ne virujemo svakome šta ode dolazi i svašta nam priča. Dobro je i reka! Mi njemu i njegovima više od 20 godina virujemo i vidi di nas je to dovelo.

Šta mi imamo s tin šta Kinezi govore. Šta nas to brige. Al će štogod šta kažu oživit Imotski?

Slobodna Dalmacija