Kažiput ti pokazuje put: lijevo preko Škobaljuša, u Zagvozd. Pravo, preko Kljenovca i Lovreća, u Split. A ti ne slušaj, ne putuj: ostani… Studenije vode, vatrenijeg vina, pečenijeg kruha ni mirisnijega pršuta, ne, nećeš naći – zapisao je o znamenitom grubinskom raskrižju književnik Petar Gudelj u svojem “Putu u Imotu”.
Ali zaboravio je još jednu stvar koja se u međuvremenu pokazala vrlo zanimljivom – male Grubine, koje se protežu uz cestu koja vodi u Imotski, mjesto je jedinstveno po broju pisaca, pjesnika i publicista svih vrsta, na jedva tisuću stanovika čak ih je dvanaest, a objavili su više od šezdeset knjiga!
Oduvijek je imotski kraj bio leglo pjesnika, oni i kad govore kao da pjevaju, narodna epika im je u krvi i na jeziku, a ako sami ne stvaraju rime, znat će svatko barem koji stih najvećeg među hrvatskim poetima, Tina Ujevića.
Legende o Tinu
Baš na rečenom Kažiputu započinjemo svoje putovanje kroz grubinsku publicistiku, ondje je kuća Ante Žužula Marinovića (73), u čijem je prizemlju najveća privatna biblioteka u krajini, s više od šest tisuća izdanja svih fela, a ponajviše pjesništva.
– Evo, baš ovdje, gdje su sad knjige, bila je čuvena gostiona “Šoman”, u koju je svraćao i Tin. Pio je ovdje redovito, a ima priča kako se društvo dogovorilo da će onaj kojem se prvom pripiša i digne se od stola, platiti svima račun.
A Tin se domislio sljedećem, imao je veliki kišobran koji je držao u krilu pa kad bi mu došlo, on bi “pustio” u njega. Nakon nekog vrimena kišobran je popustio, a Tin mu kaže: “E prava si izdajica!”.
Ali ipak nije se odao, nego je izašao vani na kišu zatvorenog kišobrana, a kad su ga pitali što ne otvori lumbrelu, rekao je: “Želim se malo osvježiti!” – smije se Ante, navodeći kako je Tin od Krivodola do Imotskog svaku kuću opisao.
Ante je objavio pet knjiga, pretežito poezije, a kaže nam kako je prvi u obitelji počeo pisati njegov otac koji je radio u Belgiji na “visokim pećima”.
– Tako sam i ja počeo pisati od najranijih dana. I od prve plaće sam kupio knjige, a otac se dobro naljutio – veli Žužul, navodeći i kako su se u njegovoj knjižnici na divan o knjigama, književnosti, ali i svemu ostalom okupljali Vlado Gotovac, Mirko Kovač, Slobodanka Matić-Kovač, Ivan Raos, Dinko Štambak, Petar Gudelj…
– Koliko ste novca potrošili na sve ove tisuće knjiga – pitamo neoprezno.
– Ne volim to pitanje, dapače, ljuti me. Knjige se ne mogu gledati kroz novčanu vrijednost. Tako moj susid Ante meni kaže: “Koja lipa soba, a jesi je upropastio s ovin knjižurinan!”
A istina je da se u ono vrime živilo teško, sirotinja je bila velika, išlo se vani masovno, pa i moji su svi vani, pa je skupljanje knjiga bilo nešto neobično. Ali za mene, to je pravo duhovno blago – ponosno će Ante, koji rado i svako malo ustane i sjajno izgovori poneku Tinovu pjesmu, a zna ih, uvjerava nas, preko stotinu naizust.
‘Kamena gnjizda’
– Nema većeg od Tina, on je ipak dijete ovog kraja koji se oduvijek izražavo pjesnički. Znaš kad se ono u narodnoj pismi kaže “za njom trče na konju delija”. Pa zar to nije divno?!
I Tin je upio tu genetsku epiku, nikakvo čudo da je postao pjesnički gigant. Ima još jedna njegova: “Ako moje ime spominjete sa Shakespeareom i Goetheom, njima dvojici podilazite, ne meni” – citira Ante.
Kuća do njegove je Augustina Age Kujundžića (64), umjetničkog tipa koji piše stihove, uglazbljuje ih, svira rock, pjeva u klapi, bavi se slikarstvom i kiparstvom, a trideset i tri novinarske reportaže o selima imotskog kraja objavio je u knjizi “Kamena gnjizda”, i pride dvije knjige poezije i dvije knjige proze.
Uz to je i ćaća uspješnog akademskog kipara i vrsnog izrađivača svjetskih tradicionalnih glazbala Stipana Kujundžića (37). Pod njegovim mladim trišnjama koje jedva čekaju da se zarumene spominje nam šest grubinskih plemena – Jonjiće, Vukoviće, Karine, Žužule, Kujundžiće i Matkoviće – a u svakom je zaseoku barem jedan koji je objavio barem jednu knjigu!
Gledamo taj popis i pitamo Agu kako to da je više muških pjesnika nego ženskih pjesnikinja, kakve su to nježne duše, a svi se kunu u tvrd karakter ovdašnjih muškarčina?!
– E, garantiran ti da naši muški pišu nježniju poeziju nego ženske. Što ne mogu pokazati javno, podile s papirom. Svo ono trnje i veselje koje se nakupi dok se život valja, lakše je nekako ispivat u pismi. A odakle toliko pjesnika? Ovaj je kraj pisma od sebe, mi kad plačemo za mrcem – pivamo, kad plačemo za Isusom – pivamo, kad se smijemo – pivamo i kad se svađamo – pivamo – otkriva nam Ago Kujundžić, koji zadnjih godina svoje pjesme, slike i misli objavljuje na društvenim mrežama.
– To je najbrži put do velikog broja publike i besplatna prezentacija. Neki se vežu pa te prate, a onda te pitaju zašto pišeš o ovome, a ne o onome, pa ti tako daju i nove ideje. Kako i slikan, tako mi naručuju, a znaš šta ljudi najviše vole? Hiperrealizam, i to obrazovani ljudi, najviše naši izvanka. De, kažu, naslikaj mi moju staru kuću, sve da se lipo vidi, kamen, ćemer, sope, skale i onda je obise u kužinu negdi u bilome svitu pa uzdišu pod njom.
Sve u desetercu
Pogledaj ove portrete, jako sam zadovoljan s ovima ekspresionističkima, ali zaludu. Oće svi mater, babu, ćaću, dida, onakve kakve ih vide i pamte. Pa pogodin i to; dlaku za uvon, tugu u oku – pokazuje nam Ago, koji je, vratimo se epici, vrlo vješt u pisanju narodnog stiha, sve u desetercu i svakog drugog stiha u rimi.
Dug je popis Grubinjana koji su inspiraciju pretočili u libre; Barbara Jonjić, Dinko Jonjić, Boris Karin, Ivan Karin, Josip Matković, Luka Žužul, Ante Žužul, Josip Žužul, Tomislav Jonjić, Ivana Žužul, Ante Žužul Ucić…
Ali rekorder je ipak naš kolega Mladen Vuković (61), novinar i urednik na Radio-Splitu, koji je potpisao čak dvadeset i dvije knjige, što kao autor, što kao priređivač, a punih 28 godina uređuje radijsku humoristično-satiričnu emisiju “Kad se smijah, tad i bijah”, u kojoj mnogi od imotskih pjesnika i aforističara nađu mjesta.
– Kao student ekonomije u Zagrebu začas bih dao ispite, a onda sam otkrio ljepotu kazališta i čitanja knjiga, pa sam se počeo tekstovima javljati u “Imotsku krajinu”, koja je s 5,5 tisuća primjeraka bila najtiražniji lokalni dvotjednik bivše države, a polovica tiskanih primjeraka išla je iseljenicima.
Mjesec dana nakon što sam diplomirao, zaposlio sam se u imotskoj Općini, gdje sam pisao izvještaje o industriji našeg krajeg, bilo je tada nekoliko tisuća zaposlenika u pogonima kojih više nema.
Početkom 1984. godine Josip Jović prelazi u Slobodnu Dalmaciju i mene predloži za glavnog urednika “Imotske krajine”, gdje sam ostao do 1990. godine, kad sam na natječaju izabran za glavnog urednika Radio-Splita, odakle me nekon tri mjeseca smijenio moj Imoćanin Antun Vrdoljak. Gurnulo me u kulturu i otad nitko sretniji od mene – kaže Mladen, čije su se dvije pjesme našle i u školskim čitankama osmog razreda.
– Mislim da je fenomen tolikog broja pisaca, a posebno pjesnika ovog kraja najbolje objasnio naš aforističar i također pjesnik Josip Margeta: “U Imotskome je pisanje poezije socijalni problem!” U zbirci “Imotska mlada lirika” koju smo Ivica Šušić i ja objavili 2001. godine donijeli smo poeziju 82 pjesnika imotskog kraja koji su počeli pisati nakon Tina, i to prema pravilu da svaki ima barem jednu već objavljenu knjigu poezije. A otada je barem još desetero novih objavilo zbirke – otkriva Vuković.
Priče s Golog otoka
Nisu svi pjesnici, među Grubinjanima ima i pisaca beletristike, različite proze i znanstvene literature, a takav je autor i Dinko Jonjić (81), dugogodišnji imotski odvjetnik (još aktivan), koji je objavio autobiografske zapise “Goli na Golom otoku”, tiskane u dva izdanja, a napominjemo kako je on otac Tomislava Jonjića, odvjetnika i povjesničara koji je objavio tridesetak znanstvenih i stručnih članaka s područja povijesti, uredio desetak knjiga, a bio je i branitelj hrvatskih branitelja na Haaškom tribunalu.
Gospodin Dinko spremno nas dočekuje, digne noge na bančić pa počne:
– Oj, novinari, ništa više u novinama ne možeš pročitati nego jel Severina ima jednu trepavicu dužu ili kraću, važno je da se ne misli ništa. Al vratimo se mi di smo stali: ko nije bio na Golom otoku, ne može pojmiti o čemu se tamo radilo, a onima koji su bili, ne triba ništa pisat – zbunjuje nas šjor Dinko, čovjek u visokim godinama, ali brzih misli poput gimnazijalca, koji je 1959. godine, baš kao gimnazijalac u šesteročlanoj grupi Hrvatske revolucionarne mladeži, nastradao zbog ideje o obnovi hrvatske nezavisne države.
Osuđeni su na ukupno 36 godina, a među revolucionarima je bila i njegova buduća supruga Darinka, profesorica književnosti. On je otukao ravno pet godina i pet dana Gologa, a Darinka četiri godine Požege.
– Kad sam stigao na Goli otok, nama “političkima”, većinom je riječ o nacionalistima, jer ja sam nacionalist i to ne krijem, bilo je lakše nego informbiroovcima, nije više bilo onih maltretiranja. Ali bilo je rada u kamenolomu od jutra do sutra, dlanovi su mi toliko otvrdnuli da si ih nožem mogao rezati, ne bih ništa osjetio.
Nudili su nam da postanemo doušnici Udbe i odmah smo mogli vanka i birati fakultet. To sam otklonio, odradio svoje, odmah otišao u Zagreb, odslužio vojsku, oženio se, dobili smo petero djece, završio sam Pravni fakultet i vratio se u Imotski kod odvjetnika Jerkovića.
Nije htio krasti
U politiku nikad nisam ulazio jer nisam imao namjeru krasti. Radio sam i još radim, pet tisuća klijenata je u mojoj arhivi. A znaš li kad je muškarcu najteže u životu – kad mu ljubavnice postanu prošlost, a žena budućnost – mudro će odvjetnik Jonjić i vodi nas u svoju veliku biblioteku, zidovi i stolovi prekriveni su knjigama.
– Dica i ja sigurno imamo priko dvadeset tisuća knjiga svi skupa. A najponosniji sam na veliku rijetkost: peti svezak Hrvatske enciklopedije koji je tiskan 3. svibnja 1945. godine. Već se bižalo, partizani prid Zagrebom, ali se tiskala znanost, ova završava s “elektrika”, a ne znam ima li u ciloj Hrvatskoj stotinu komada. Jel moja knjiga o Golome otoku dobra ili nije, najbolje ti kaže podatak da je razgrabljena čin je izašla. A znaš kako je reka Tin: “Poćudna kritika je kritika, a pobudna kritika je reklama!”