Iako je Haaški sud u nepravomoćnoj presudi šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata iz 2013. zaključio da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Mate Boban postigli međusobni dogovor, a da je HVO korišten radi ostvarivanjaudruženoga zločinačkoga pothvata obnove Banovine Hrvatske i pripojenja dijela teritorija BiH Hrvatskoj, takva presuda, čak i da postane pravomoćna, ne može se odnositi na odgovornost hrvatske države.
Proizlazi to iz odluke kojom je žalbeno vijeće u srpnju 2016. godine odbilo zahtjev Hrvatske da joj se dodijeli status prijatelja suda u predmetu protiv Jadranka Prlića i ostalih, u kojem se donošenje pravomoćne odluke očekuje 29. studenoga, javlja Večernji list.
U odluci se, naime, navodi da se zaključci prvostupanjskoga vijeća odnose isključivo na šestoricu okrivljenika, da presuda potpuno poštuje presumpciju nevinosti trojice hrvatskih dužnosnika te da je u nadležnosti sudskoga vijeća samo procesuiranje individualnih osoba, ne i utvrđivanje odgovornosti države.
Na takvo tumačenje žalbenoga vijeća upozorio je ovih dana Vladimir Šeks, koji je prilikom promocije svoje knjige “Državni udar” ocijenio kako se, s obzirom na prvostupanjsku presudu, radi o “čudnovatoj dijalektici” žalbenoga vijeća.
“Moglo bi se shvatiti da je to uputa drugostupanjskoj presudi da eskulpira i hrvatsku državu i predsjednika Tuđmana i ministra Šuška, Bobetka i sve hrvatske dužnosnike od toga da su bili dionici udruženoga zlotvornog pothvata”, tumači Šeks, ali i upozorava da bi, u suprotnom, preživi li formulacija o udruženom zločinačkom pothvatu, to moglo imati nesagledive posljedice na odnose na jugoistoku Europe.
Obrazloženje žalbenoga vijeća slično tumači i međunarodni tajnik HDZ-a Miro Kovač, koji kaže da je osobno upozorio Šeksa na to obrazloženje.
“Postupak je vodio ministar pravosuđa Ante Šprlje, a žalbeno vijeće zaključuje da je prvostupanjska presuda obvezujuća samo za optuženu šestoricu, da nije dovedena u pitanje presumpcija nevinosti trojice hrvatskih dužnosnika, da Haaški sud jedino ima ovlast utvrditi odgovornost fizičkih osoba, a ne država. Drugim riječima, u postupku protiv šestorice ne utvrđuje se odgovornost Hrvatske, ne sudi se Hrvatskoj ni trojici hrvatskih dužnosnika”, kaže Kovač.
Napominje kako se nada da će pravomoćna presuda šestorici biti oslobađajuća, jer su, kaže, Hrvati prve žrtve agresije na BiH, kao i prvi koji su ustali protiv agresije. Šeksovo tumačenje da se radi o svojevrsnoj uputi za drugostupanjsku presudu, odnosno naznaci da bi u pravomoćnoj presudi mogla izostati formulacija o udruženom zločinačkom pothvatu, ne dijele odvjetnice optuženih Višnja Drenški-Lasan i Vesna Alaburić, koje ističu da bi tumačenje presumpcije nevinosti kakvu je donijelo žalbeno vijeće u pogledu Tuđmana, Šuška i Bobetka donio i bilo koji drugi kazneni sud.
“Presuda se odnosi isključivo na okrivljenike i ni na koga drugoga. Udruženi zločinački pothvat je prvenstveno oblik kaznenopravne odgovornosti u smislu da djelo okrivljenik nije počinio sam, nego u većoj ili manjoj skupini da bi proveo zločinački cilj ili legitiman cilj zločinačkim sredstvima. Ostane li takav oblik i u pravomoćnoj presudi, to ne bi impliciralo kaznenopravnu odgovornost trojice najviših hrvatskih dužnosnika niti odgovornost države”, tumači Alaburić.
Dodaje, ipak, kako je logično da interpretacije presude imaju i političku konotaciju, jer bi takvo sudsko utvrđenje impliciralo umiješanost Hrvatske u zločin.
“Međutim, to ne znači da bi takva presuda bila temelj za bilo kakav postupak protiv Hrvatske pa ni za eventualni postupak za naknadu štete. Odgovornost države može se utvrditi samo u postupku u kojem bi sama država bila okrivljena”, ističe Alaburić.