U svakom Imoćaninu spava barem jedan pjesnik, jedino ga ne smiš budit – kaže naš stalni čitatelj i povremeni suradnik te pita: Zašto naši stari nisu patili od depresije? Uz odgovor: Oni tu bolest vjerojatno nisu ni poznavali, ali su već imali lijek!, prilaže i pjesmu kojom potvrđuje sve izrečeno.
Stara je imotska alkemija –
zlatni grumen i šačica ze(l)ja,
s malo kaštradine u crnoj bronzini
napunimo uzvr’ pijate u staroj kužini.
Još kada bukara oko komina kruži
od stoca do stoca s nami se druži,
razveže jezike, grije tilo i prožima,
natra i suzu na oči, vlažne od dima.
Gozba je to bez smokinga i skupih toaleta,
srebra, porculana ali i bez depresiviteta.
Na zidu šterika, kalendar i portret znan,
izražajnih crta lica, strog, očinski brižan.
Naša kužina se s nama plače i smije
priča i piva i ništa joj novo nije.
Vani je hladna noć i bura mlati
– zeko se pita di mu je mati?
(zg)