Po ovom kasno jesenjem iznadprosječno toplom vremenu odlučili smo se počastiti sa usponom na Kamešnicu, odnosno na njen najveći vrh Konj. U lancu planina Dinara-Troglav, Kamešnica je zadnja planinska karika, divlja je, nepredvidiva, vrijedna poštovanja i respekta, ali vrlo je atraktivna i izazovna za planinarenje, zbog svojih zanimljivih detalja privlači posjetitelje u svoje carstvo šume i krša.
Kamešnica je istočnija planina Dinarskog lanca uz granicu BiH i HR, tako da se granica između spomenutih država pruža preko prostranih jugozapadnih padina ( povijesna granična linija poznatija kao „Linea Mocenigo“ koja i danas ima karakter međudržavne međe) pa su svi viši vrhovi iznad 1700 m na Hercegbosanskoj strani i to najviši vrh je Konj (1856 m ),zatim Kurilj (1809 m)i Burnjača (1770 m). Spomenimo da zbog visine i hladnije klime gornji dio Kamešnice približno je pola godine prekriven snijegom, a zimske temperature su oko -20st.C. Također tu često puše suhi,olujni,sjeverozapadni vjetar, poznatiji kao „bura“. Uspon smo započeli iznad sela Podgradina,općina Livno, od vrela“žive vode“ Ozrna, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 734 m.
Građena staza odmah ulazi u gustu mješovitu šikaru i kržljavu bukovu šumu dobro je označena, nakon prijeđenog jednog km staza ulazi u visoku bukovu šumu i tako ide stalno oštro uzbrdo do Pešinog vrela na 1350 m n/v. To je još jedno nepresušno vrelo u nizu,koje je domaćem stanovništvu i njihovu blagu,vjekovima pružalo pitku vodu, a nalazi se u dvorištu planinarskog skloništa“Pešino vrilo“ (1400 mn/v), do kojeg nam je trebalo dva sata hoda. U nastavku uspona izišli smo iz šume,na sjevernu stranu padine Kamešnice, na Golu kosu, koja se gotovo okomito spušta u Livanjsko polje.
Gola kosa ili Goli greben je mjesto privilegiranog pogleda, zahvaljujući današnjem sunčanom vremenu i dobroj vidljivosti uživali smo u nestvarnim pogledima na cijeli Livanjski kraj, Buško jezero, uvijek vjetrovitu Tušnicu,zatim pogled na Šator i ostale vrhove. Staza nastavlja lijevo,sjevernom stranom padine i „cik-cak“ se oštro diže po travnato-kamenitom dijelu bez šume, koja je nastradala u požaru prije par godina. Nakon izlaska na kameniti greben, inače najatraktivniji dio uspona staza označena,vodi hrbatom prema samom vrhu,do kojeg stižemo za četiri sata. Konačno i mi smo na Konju,sa kojeg smo se danas častili pogledima na obližnje planine Čvrsnicu, Vran, Tušnica, Cincar, Šator, pogled prema Jadranskim otocima, Sinjska krajina, jezero Buško blato…. neprocjenjivo !! U zavjetrini odmarajući se na suncu uz jelo i osvježenje ostali smo oko sat vremena. Dan je kratak, naše vrijeme boravka na vrhu lagano „curi“, moramo „sjašiti“ sa Konja i polako nazad.
Nakon dva i pol sata hoda,spustili smo se do polazne točke, vrelo Ozrin u Podgradini. Danas smo sa Kamešnicom planinom sa dva lica “ skopili“, ne koaliciju, nego prijateljstvo, napuštajući je sa duboko urezanim impresijama njene čarobne ljepote.
Blidinje.NET
