Primalja svjedoči najljepšem i najsnažnijem događaju kojim je priroda obdarila čovjeka, a naša sugovornica Jelena Tomić (65) iz splitskog rodilišta porodila je u svojemu 44-godišnjem radnom vijeku više od 4000 djece.
Svi su oni dolaskom na svijet prošli kroz njezine nježne ruke, zaplakali i onako topli bili dodani majci u naručje na prvi poljubac. To je onaj trenutak kad svi strahovi i bolovi prestaju, i kada se zaboravi i prebriše onih nekoliko neugodnih sati koji su prethodili sretnom trenutku, piše Slobodna Dalmacija.
O svom dugogodišnjem stažu primalje, koja će dogodine na proljeće u zasluženu mirovinu, gospođa Jelena nam je posvjedočila uz dogovorenu kavu prije odlaska u još jedno noćno dežurstvo.
Uz široki osmijeh lako smo je prepoznali baš kako je opisuju i njezine kolegice: to vam je vesela, vrckava, vrijedna žena koja odrađuje i dnevne i noćne smjene iako je pred mirovinom, ništa joj nije teško… i ponosna je Imoćanka.
– Sjećam se, i vas sam porodila. Ja sam prva primila vaše blizanke – ali neće o detaljima jer je to već poslovna tajna, kaže uz znakovit osmijeh.
Ne mogu vjerovati da je i mene porađala jer ja sam sve detalje zaboravila.
Zašto ste se odlučili postati primalja? Je li to obiteljska tradicija ili je to zaista poziv, a ne zanimanje, kao što neki tvrde?
– Neću filozofirati; kad sam se odlučila za medicinsku školu, nudio se opći i primaljski smjer. Meni je primaljski bio draži jer je to posao sa zdravim ženama, svjedočiš veselju novog života, i bila sam oko toga jako znatiželjna. A što se tradicije tiče, ima i tu nešto.
Naime, u mojem djetinjstvu u Imotskoj krajini bila je jedna baka, Dula se zvala, koja je išla po selima i babila žene, što je u to doba za nju bilo puno posla. Tada su žene rađale po desetero djece, a nije bilo ni primalja, a kamoli liječnika. Sve je bilo u njezinim rukama. I bila je jako omiljena i vješta.
Znali smo, kad se pojavi Dula, bit će u nekoj kući fešta. Sprijateljila sam se s njezinom unukom i često smo od Dule slušale razne zanimljive priče oko rađanja. One su mi vjerojatno kao djetetu hranile radoznalost i pojačale želju da i sama odaberem tu struku. I nisam pogriješila. Sretna sam i da opet biram, isto bih izabrala.
Je li vam draži izraz primalja ili babica? Neke se sestre ljute kad ih nazovete babicom?
– Babica mi je draži. To je starinski izraz, ali meni je baš super.
Što je posao primalje?
– Posao primalje je da prihvati svaku trudnicu koja dođe roditi. Kad je dočekaš s osmijehom, odmah joj je lakše i kad je ohrabriš da ćeš biti uz nju cijelo vrijeme poroda, ona u tebi vidi spas. Već tim susretom moraš stvoriti povjerenje i ako u tome uspiješ, žene su manje preplašene i bolje surađuju. To se pokazalo apsolutno točno.
Taj prvi susret je vrlo važan, žena mora biti sigurna da ćete biti uz nju, pratiti sve promjene i prvi primiti novorođenče. Mi smo te koje pomažu kod prvog podoja i poslije za vrijeme dojenja u rodilištu. I mi ćemo prve uočiti da tijekom porođaja nešto ne ide kako treba i o tome obavijestiti ginekologa porodničara.
Događalo se da primim ženu koja dolazi roditi drugi ili treći, neke i četvrti put, i odmah mi s vrata kaže: “Fala bogu da si mi ti opet na porodu!” Osjećaju se kao da vide nekog svog najbližeg. Jer žene uvijek, bez obzira jesu li prvorotkinje ili su već rađale, imaju strah, svaki porod je rizik na određeni način, i svaki je drukčiji. A imam ja i žena koje sam davno porodila, a sada porađam njihove kćeri. To su također vrlo zanimljiva iskustva.