“Kakvi su današnji studenti, u odnosu na prije”, pitanje je koje mi povremeno postavljaju, a na koje dajem spreman odgovor – mladi su u prosjeku uvijek isti.
Manjina izrazito nadarenih, većina prosječnih i manjina zalutalih. Jedino što u petnaest godina, koliko već radim na fakultetu, primjećujem je da se sve manje čita, ali to je posljedica novih tehnologija i načina komuniciranja. Otkako je svijeta i vijeka, a dokumentirano još od staroegipatske Knjige mrtvih, starijima se čini da su mladi gori nego što su oni bili u njihovim godinama. Ne sumnjam stoga da će za tridesetak godina o tadašnjim mladima isto tako govoriti današnji mladi, kad i sami postanu stari.
Rasprave od “današnjoj mladeži” obično ožive u svibnju, mjesecu kada maturanti završavaju s nastavom, par tjedana ranije od ostalih srednjoškolaca. Završetak srednje škole je velika životna razdjelnica. Za dio mladih označava kraj školovanja i djetinjstva, onog razdoblja za koje jedva čekamo da završi dok traje, a onda ga se s nostalgijom sjećamo ostatak života. Nažalost, u društvima pogođenim ekonomskom krizom za većinu njih završetak školovanja znači prelazak iz kategorije školaraca, koji još ostavlja slutnju neke perspektive, u kategoriju nezaposlenih, ili ako imaju sreću da nađu posao sa završenom srednjom školom u kategoriju loše plaćenih, prekarnih radnika. Dio produžava školovanje upisujući fakultet s jednako neizvjesnom budućnošću za pet-šest godina. Uglavnom, nakon mature, većina mladih izlazi ispod staklenog zvona u grubu društvenu stvarnost. Završetak srednje škole se otprilike poklapa s punoljetnošću, kada postaju punopravni građani. Mogu se vjenčati bez potpisa roditelja, mogu voziti auto, mogu glasovati na izborima i kandidirati se na istima. Taj veliki životni prag, najveći nakon onoga kad prohodamo i progovorimo, obilježava se posebnim ritualima. Za maturante su to norijada i maturalna večer.
_________piše: Nino Raspudić l nezavisne.com
Zanimljivo je da se prilikom oba ta događaja maturanti odijevaju i ponašaju neprimjereno svojim godinama, na norijadi djetinjasto, a na maturalnoj večeri kao starmali.
Muškići su na maturalnoj večeri prvi put u odijelu, znaku zrelosti i ozbiljnosti, koji će opet odjenuti kad se budu ženili, u pravilu uštogljeni i prekratko ošišani, maturantice u holivudskim toaletama zbog kojih mjesecima prije maltretiraju roditelje, bilo traženjem materijala, modela i krojača ako ih šivaju, bilo odlaskom u kupovinu maturalne haljine, po mogućnosti u prvu zapadniju državu. Tako uparadirani, simbolički spareni s maturalnim partnerom, u društvu profesora provode večer koja izgleda kao svadba bez mladenaca. I to je to.
Nekoliko tjedana prije maturalne večeri zadnji dan škole maturanti proslavljaju norijadom, događajem koji je u potpunoj značenjskoj opreci s pojmom mature i maturanta (lat. maturus – zreo), ritualom kolektivnog nezrelog ponašanja. Norijadu obilježavaju posipanje brašnom, pištaljke, pjena, baklje, kupanje u fontanama i svemu drugom u što se stigne baciti, alkoholiziranje, povorke novopečenih zrelih građana odjevenih u majice s oznakom razreda i parolama poput “IVb je naj” ili “Frizerska forever”. Ritualna transgresija je sastavni dio priče, na kraju školovanja maturanti oslobađaju godinama potiskivanu energiju i frustracije. Od pjesama tipa: “Srušit ćemo školu, taj luđački dom, nastavničko vijeće plakat će za njom”, “Štreberi će svijeće paliti, a mi ćemo govoriti – mi nismo štreberi”, do žešćih verbalnih ispada. Par delinkvenata u pravilu iskoristi situaciju pa se dogodi i pokoja krađa i oštećeni automobil na putu povorke i to je to. Svako nekoliko godina nažalost bude i stradalih, obično se radi o utapanju ili automobilskoj nesreći.
Ove godine “zvijezde” norijade bili su maturanti mostarskih škola na hrvatskom jeziku. “Avaz” je uz neuobičajeno puno korištenja riječi “navodno” donio “vijest”, koju su onda i drugi mediji prenosili i napumpavali, da su mostarski maturanti prošlog petka odjeveni u majice s likom Ante Pavelića pjevali neku trijumfalnu pjesmu kako su ustaše srušile Stari most, napali kamenjem istočni dio grada, pa je na koncu došlo do velikih sukoba, policijske intervencije i pendrečenja. Jedini zaključak koji preostaje nakon takve vijesti je da je to još jedna potvrda kako je svaki Hrvat u Mostaru, ako kojim slučajem nije osobno sudjelovao u rušenju Starog mosta, bio silno sretan što je do toga došlo, a ako je rođen nakon tog barbarstva, kao današnji maturanti, da bi ga i sam srušio da je živio u to vrijeme. Ispada i da su škole po hrvatskom planu i programu de facto ustaške škole, pa je normalno da njihovi đaci nose majicu s likom Pavelića umjesto natpisa “IVc forever”. Javili su se odmah i dežurni antifašisti, među njima i Kantonalni odbor Omladine SDP-a, tiradom o dvije škole pod jednim krovom.
A onda obrat. Ispostavilo se da na majicama nije bio Ante Pavelić, već profesor tjelesnog iz Nove gimnazije, pod čijim su vodstvom učenici osvajali brojna sportska natjecanja, pa su mu iz zahvalnosti montirali generalsku kapu i cijeli jedan razred je na norijadi nosio majicu s njegovim likom. Umjesto desetina ozlijeđenih iz navodnog masovnog sukoba s policijom i antifašističkim dijelom grada, na kraju se bilježi jedno oštećeno vozilo.
Radi se o valjda stotom medijskom primjeru neodoljive žudnje da se Mostar prikaže kao grad slučaj. Pa se u liku profesora prepozna Antu Pavelića, a kotlinski mediji nasjednu jer upravo to i očekuju. Među stotinama pripitih maturanata nije čudo da se nađe par budala koje će pjevati ono najogavnije što mogu smisliti u tom trenutku, no daje li nam to za pravo žigosati cijele škole i cijelu jednu generaciju? I to ovu koja je još ispala i dobra, uzevši u obzir npr. da su išli u školu u vrijeme kad im je međunarodna zajednica mijenjala zakone iz matematike, pa je samo u BiH 5 bila trećina od 17. SDP-ov podmladak danas drži lekcije o ustašluku, paranoično ga prepoznajući svugdje oko sebe, a šutjeli su kad su u vlast uvodili minorni, kvislinški HSP, čije je županijske prostorije krasio lik Ante Pavelića. Uz sve to što su izmislili i natovarili mladima, ni boljima ni gorima od onih koji su bili prije njih i onih koji će tek doći, neargumentirano optužuju njihove škole i nastavnike da su generatori šovinizma, i to u potpuno nefunckionalnoj državi i dvadeset godina podijeljenom društvu. Sve i kad bi se fantazija o jednom, jedinstvenom školskom programu, uzmimo na bosanskom jeziku, ostvarila, bi li to preko noći riješilo probleme u BiH? Jesu li ljudi pola stoljeća išli u istu školu s istim programom pa se devedesetih dogodilo što se dogodilo? Jesu li ratni zločinci iz devedesetih išli u neke odvojene škole, pod jednim ili više krovova, ili u jedinstvenu u kojoj su im ulijevali bratstvo i jedinstvo?
Zlo koje razdire BiH danas je dobrim dijelom proizvod takvog izmišljanja, preuveličavanja, laganja, huškanja. Kao epilog mostarskog “slučaja” ostaje nadati se što oštrijem sankcioniranju nekolicine huligana, koji su, ako su uopće, bacali kamenje, oštetili automobil i poticali mržnju, reakciji novinarskih udruženja na medije koji su lagali i huškali, okulističkom, možda i psihijatrijskom pregledu za onoga tko je prvi umjesto profe s kapom vidio Pavelića, a maturantima svih škola u BiH, na svim jezicima i programima, čestitati završetak škole, uz želju da dočekaju bolje godine nego što su bile naše.
P.S. Zabrinut sam što se o majicama s “Pavelićem” već nije oglasio Boris Dežulović.