Za odvojeni život ministra izdvaja se 17.385, a za žrtvu nasilja 1237 maraka

Većina bh. građana, među kojima su umirovljenici, povratnici, djeca, žene, osobe s invaliditetom, nezaposleni mladi, bivši branitelji, zaposleni koji ne primaju plaće, žrtve nasilja i mnogi drugi, ne može se pohvaliti da ima pravo na dostojanstven i siguran život. To pravo u BiH imaju jedino političari, za njih novca, za razliku od nabrojanih kategorija, nikada ne nedostaje, piše Večernji list BiH.

Raspodjela sredstava

Činjenicu da je to tako, potvrdila je u izjavi za Al Jazeeru Emina Bošnjak, izvršna direktorica NO Medica iz Zenice. Naime, Bošnjak je kazala kako Vlada Federacije izdvaja 162.000 KM na godišnjoj razini za sve sigurne kuće u ovom entitetu, što ne zadovoljava ni prosječne potrebe i kapacitete jedne sigurne kuće od 25 ležaja, a takvih je ustanova u FBiH šest. Da paradoks bude veći, povučena je paralela oko novca koji se izdvaja za troškove odvojenog života jednog federalnog ministra i novca koji se izdvaja za žrtve nasilja.

”Uvijek je zanimljivo ovakve brojke usporediti s troškovima koji npr. iz proračuna idu za troškove odvojenog života ministara. Tako je FBiH 1237 KM godišnje izdvajala za podršku jedne žrtve nasilja, a za jednog ministra 17.385 KM. Brojke ovdje govore o Vladinim prioritetima – važnije je ‘zbrinuti ministra’ koji je već u privilegiranom položaju, nego žrtvu nasilja, kao i o činjenici da sredstva postoje, samo je pitanje raspodjele”, kazala je Bošnjak.

Od 2008. do danas federalna Vlada nikada nije za sigurne kuće dala više od 200.000 KM. Da se jednostavno zaključiti da se s predviđenih 200.000 KM mogu pokriti troškovi samo jedne sigurne kuće u Federaciji, tj. da kada se ovaj iznos podijeli na šest kuća, svaka kuća dobiva iznos koji pokriva 10 do 15% ukupnih troškova.

Nebriga za najugroženije

Ovo nije jedini primjer nebrige vlasti za najugroženije kategorije. U FBiH se primjenjuje pravilnik prema kojem samo osobe koje imaju invalidnost od 90 ili čak 100% imaju pravo na financijsku pomoć. Za svaku “nižu kategorizaciju” nikakve naknade nema, bez obzira na to koliko ozbiljno zdravstveno stanje bilo. Ti ljudi su prepušteni sami sebi, za takve u proračunu novca nema. Novca nema ni za osobe s mentalnim poteškoćama.

Naime, u BiH postoji 6 ustanova za zbrinjavanje u kojima je smješteno 2000 osoba s intelektualnim i psihičkim poteškoćama, od kojih je 120 djece. Prebukiranost ustanova korisnicima onemogućava bilo kakav terapeutski rad. Prema izvješću Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH iz 2009., o stanju u ustanovama za zbrinjavanje mentalno invalidnih osoba kaže se: ”Sobe u kojima su smješteni korisnici su, bez obzira na to radi li se o manjoj ili većoj prostoriji, prepune kreveta, a kreveti su često postavljeni na kat, tako da se ne može govoriti o standardu od četiri metra četvorna prostora po osobi, a koji se zahtijeva za osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora. Iz ovoga se može zaključiti da su mentalno invalidne osobe smještene u lošijim uvjetima nego što su zatvorenici koji su počinili kaznena djela”.