Raja ga voli, jer da nije tako, ne bi bio tri puta biran za člana Predsjedništva BiH. Rođeni je Sarajlija, Hrvat, kršten je, ali vjeru, kaže, ne prakticira, a njegova kći je umjesto vjeronauka slušala moral i etiku. U ratu se iskazao iznimnom hrabrošću, pa je kao pripadnik Armije BiH zaslužio najveće odličje. Godinama ljetuje u blizini Splita, voli Dalmaciju i vjeran joj je gost.
Sa Željkom Komšićem, novoizabranim članom Predsjedništva BiH, razgovarali smo u Sarajevu uoči njegove inauguracije. Intervju se vodio u sjedištu njegove Demokratske fronte, u naselju Dolac Malta, koje još zovu i Mali Rim, jer je tu nekada živjelo najviše sarajevskih katolika, koji su se u najveći bosanskohercegovački grad najčešće doseljavali kao željezničari.
Izabrani ste za člana Predsjedništva BiH kao predstavnik hrvatskog naroda. Vaši politički suparnici tvrde da je izbor nelegitiman jer ste više glasova dobili u sredinama gdje su Bošnjaci u većini i na taj način izigrali načelo o tri predstavnika tri konstitutivna naroda?
– E, odmah da to raščistimo, jer, vidim, to je jedna od velikih nepoznanica bar na javnoj sceni u Hrvatskoj, kako među političarima, tako i novinarima. Medijima se to još može nekako i oprostiti, iako su to dužni znati, ali političari koji to komentiraju barem bi se morali informirati. Dakle, ja nisam predstavnik hrvatskog naroda jer to ne stoji u Ustavu BiH. Kod nas su članovi Predsjedništva pripadnici naroda, a ne predstavnici! Da sam predstavnik, onda bi stajala ta teza o kojoj govorite, međutim, naš Ustav to drukčije uređuje. Legalitet članovi Predsjedništva crpe iz Ustava, a legitimitet dobivaju od građana, i to građana Republike Srpske koji biraju člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, i građana Federacije – iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda. Ne stoji teza o legitimitetu jer imamo legitimitet koji proizlazi iz volje građana.
Ima i onih koji ne dovode u pitanje legitimitet, ali kažu da je ovakav izborni model nemoralan. Svjedoci smo slučajeva u kojima su se pojedinci koji su do jučer bili Bošnjaci preko noći deklarirali Hrvatima, a da bi bili izabrani kao predstavnici hrvatskog naroda u neko od političkih tijela?
– O moralnosti cijelog sistema, tzv. daytonskog Ustava, uključujući izborni zakon koji je iz njega proizišao, trebalo se razgovarati s gospodinom Holbrookeom u Washingtonu, a razgovori na tu temu mogli su se voditi i u Parizu, gdje je supotpisan isti sporazum. Onog trenutka kad se stavilo potpise pod taj sporazum, kad smo uz asistenciju međunarodne zajednice dobili Ustav kakav imamo, iluzorno je o tome raspravljati. Imamo Ustav kakav je, i na nama je da ga poštujemo. I ja mislim da je nepravedan i diskriminatoran prema građanima, pogotovo prema onima koji nisu pripadnici nijednog konstitutivnog naroda.
Mislite na slučaj Sejdić-Finci?
– Tako je.
Mogu me i mrziti
Osam godina se čeka na implementaciju presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu, koja kaže da Romi i Židovi imaju pravo imati predstavnike u Domu naroda i Predsjedništvu?
– Građane Bosne i Hercegovine tako se dovodi u diskriminirajući položaj jer nisu pripadnici konstitutivnih naroda. Diskriminirajući je i prema pripadnicima konstitutivnih naroda u odnosu na to u kojim dijelovima Bosne i Hercegovine žive, što je također potvrđeno kroz tri presude Međunarodnog suda za ljudska prava u Strasbourgu, u slučajevima Zordić, Piljek, Šlak.
Hoćete li se zauzimati za to da se izborni proces promjeni?
– Da, naravno, to nije moja obveza kao člana Predsjedništva, nego kao čovjeka koji živi u BiH. To se mora promijeniti jer je duboko diskriminirajuće. Druga stvar koju ste spomenuli jesu te nagle promjene etničke pripadnosti, ovisno o potrebama stranaka ili pojedinaca koji izlaze na izbore. Slažem se da je to nemoralno, kao i s time da se to treba zaustaviti. Kako to zaustaviti a da ne dođete u sudar s Europskom konvencijom o ljudskim pravima jer ljudima ne možete nametati kako će se oni izjašnjavati? To je pitanje ljudskih prava. Slažem se da je to način pomoću kojeg se manipulira u BiH, ali to, iskreno, rade dominantno etničke stranke. Imate slučaj HDZ-ovca koji je postao Srbin, pa će sutra opet postati Hrvat, ili u RS-u istih takvih situacija, a imali smo ih i mi ovdje u Kantonalnoj skupštini. To je Centralna izborna komisija pokušala spriječiti, ali sve to poslije padne u Strasbourgu i na Ustavnom sudu.
BiH kao jedina domovina
Vi ste, kažete, izabrani u Predsjedništvo BiH kao pripadnik, a ne kao predstavnik hrvatskog naroda…
– Tako stoji u Ustavu.
No, kako s onim Hrvatima koji ne misle tako uspostaviti zajednički jezik?
– Prije svega, i vi ste imali i predsjednike i predsjednicu koju, ako ćemo pošteno, svi ne doživljavaju kao svoju. Ne postoji država, osim možda Sjeverne Koreje, gdje je “njihov predsjednik – predsjednik svih njih”, a i tu barem pedeset posto ljudi to govori iz straha. Ne postoje te situacije gdje izabrane zvaničnike, uključujući i predsjednike, jednako doživljavaju na svim stranama, i kao takvi imaju stopostotnu podršku. Što se mene osobno tiče, razumijem da me ljudi ne moraju voljeti, a mogu me i mrziti, jer to je teret javnog posla koji obavljam, a moje je da i tim ljudima pomažem i radim u njihovu korist.
Odbijate optužbe da ste kukavičje jaje bošnjačkih političkih stranaka koje žele majorizirati Hrvate u Federaciji BiH, teze da je zato dio glasova Bošnjaka otišao vama?
– Hajdemo otvoreno govoriti. Majorizacija, što bi to značilo?
Nadglasavanje?
– Bošnjaka prema zadnjem popisu stanovništva u BiH ima nešto više od 50 posto, Hrvata ima oko 16 posto, a Srba trideset i četiri-pet posto. Oni drugi su “ostali”. E, sad, vi sa 16 posto sudjelujete na razini države s trećinom vlasti, na razini Federacije s pedeset posto, a u općinama gdje je pobjedu ostvario HDZ – imate stopostotnu vlast. Možemo li onda govoriti o majorizaciji? Ako koristimo tu iskrivljenu logiku, oni koji bi imali pravo buniti se su Bošnjaci. Ima ih najviše u BiH, a na razini države dijele vlast s izabranim srpskim i hrvatskim funkcionarima u omjeru 33,3 posto. Na razini Federacije, gdje ih ima puno više nego u državi, dijele vlast pola-pola s Hrvatima.
Koja ćete pitanja, a koja, da tako kažem, žuljaju hrvatski narod u BiH, kao pripadnik tog naroda u Predsjedništvu, staviti “na tapet”?
– Kad je riječ o Hrvatima, kao i pripadnicima drugih naroda, moja je obveza ne dopustiti da budu u indiferentnom položaju prema drugim narodima jer su Hrvati. Moja je obveza da ne radim samo za Hrvate, nego za sve građane BiH, a tako se i zaklinjemo kad preuzimamo dužnost, moramo se brinuti o svima u BiH i o cijeloj BiH. Treća stvar, obveza člana Predsjedništva, što je limitirano ustavnim ovlastima, jest pomoći da ovo beznađe koje muči Hrvate, Srbe, Bošnjake, Židove, Rome i sve ostale u BiH – prestane. Da Bosance i Hercegovce ne otjeramo s ovih prostora, da nam ljudi više ne teku kao rijeka odavde, jer u BiH ne vide perspektivu. To je jedna stvar s kojom se i vi susrećete. Imate praznu Slavoniju, a i dolina Neretve, koja je sjajna, ima taj problem.
BiH kao jedina domovina
Kad smo već kod doline Neretve, a blizu je Neum, granica, u kampanji ste branili suverenitet BiH, što je u redu, to je vaša domovina…
–… to je moja jedina domovina.
Međutim, stručnjaci za granice i međunarodno pravo ne vide problem oko gradnje pelješkog mosta jer je on cijelih 400 metara unutar hrvatskog teritorija?
– Stručnjaci za međunarodno pomorsko pravo trebali bi pošteno odgovoriti na pitanje na koji je način određena morska granica Republike Hrvatske koja je “arhipelaška” država. To je pravo kao jedan međunarodni subjekt imala bivša Jugoslavija. Hrvatska, a s obzirom da BiH ima dio mora, kao i Slovenija, u povlačenju morske granice koristila je pravilo ravne crte. Spajala je najisturenije dijelove svojih otoka ravnom crtom s kopnom, računajući dvanaest nautičkih milja od te crte do međunarodnih voda, no pri tome je, povlačeći morsku granicu, ipak o tome morala konzultirati BiH i Sloveniju.
No, što je s, doduše, privremenim sporazumom Izetbegović-Tuđman koji definira granicu na kopnu i moru?
– Ne znam tko mu je dao nadimak “privremeni”. Njega su potpisala dva predsjednika; jedino ako privremenost ne izvlačite iz činjenice da nije nikad ratificiran u Saboru i Parlamentu BiH.
Ali je na snazi, i po tom sporazumu most se gradi na hrvatskom teritoriju?
– Ne razumijemo se. Nije problem što Hrvatska spaja dijelove svoga teritorija, to nitko ne može osporiti, samo postoje neke stvari gdje se i nas mora nešto pitati. Kad spominjete taj sporazum, nazovite ga kako hoćete, ali su ga potpisala dva predsjednika i ima svoju težinu bez obzira što nije ratificiran. Morate voditi računa da vrh poluotoka Kleka pripada BiH. Kad se povlači morska granica, u ovom slučaju je to vrh poluotoka Kleka, ta granica prati obrise poluotoka Kleka, i znate gdje onda dođemo – da je bosanskohercegovačko more pod mostom.
Na kraju ispada da dvije države isti sporazum tumače različito?
– Samo treba vidjeti što o tome govori Međunarodna konvencija o pravu mora. Mi ne želimo opstruirati nijedan dokument Republike Hrvatske, to je besmisleno, to ne treba raditi, pa ni most, makar je pitanje koliko on predstavlja fizičku prepreku u Neumski zaljev. Mi samo tražimo poštovanje i naših prava, onoga što nam pripada i ništa više od toga.
Ako ste vi netko tko, među ostalim, zastupa i Hrvate Neuma, što će oni reći na ovo s obzirom da su srcem i dušom za most da bi smanjili ljetne gužve u njihovu mjestu?
– Hajmo biti malo iskreniji u tome. Mislite li da ljudima u Neumu odgovara taj most?
Jednom dijelu sigurno da; onima koji se bave trgovinom činjenica da ih se gradnjom mosta zaobilazi – nije draga.
– Ha, ha… Pa, naravno, dolazimo i do te činjenice. Kako god, pitanje morske granice, pitanje granice uopće i međudržavnih odnosa, nikad nije bilo pitanje lokalne zajednice. Naravno, nju treba uvažavati kad se govori o granicama, ali to spada u djelokrug državnih poslova. Pogotovo treba uvažavati ljude iz Neuma kad se povede računa o tome hoće li biti smanjen ili povećan promet kroz Neum. A svi znamo kako se dolje trgovina odvija i tko su najveći potrošači u onim trgovinama. Ja, ipak, mislim da je u interesu građana Neuma da taj promet i dalje tu teče. Ne moramo se slagati u ocjeni, neka bude i kako vi govorite.
Kažem, treba slušati lokalnu zajednicu, ali odluke o granici i gradnji mosta pitanje je međudržavnih odnosa, a ono se ne rješava ni u Kleku, ni u Nemu, nego u Zagrebu i Sarajevu. Molim vas, shvatite, nemamo ništa protiv toga da Hrvatska realizira te infrastrukturne projekte, ali kad oni dolaze u bilo kakvu vrstu kolizije s interesima BiH, red je i dobrosusjedski dogovore donositi zajednički. Ne da su granice delikatno pitanje u odnosu dviju država, nego su to i međe u odnosima dva brata, dva susjeda. Činjenica jest da je netko iz institucija BiH, ne znam kojih, ali ne iz Predsjedništva, razgovarao s predsjednicima Republike Hrvatske, ali preciznih izvještaja o tome nema tamo gdje bi ih trebalo biti – u Predsjedništvu BiH.
Ponovit ću, Hrvatska se poziva na sporazum Izetbegović-Tuđman, jer joj daje za pravo graditi most gdje ga gradi?
– Logično je da te stvari tako hodaju, ali dajte da porazgovaramo o tome na najvišoj razini, iznesemo svoje argumente. Ponijet ćemo i Međunarodnu konvenciju o pravu mora da vidimo čiji su stavovi usuglašeni s tom konvencijom. Mislim da je to način, a ne da se zauzme stav – mi ćemo graditi most bez obzira što vi o tome kažete.
Kako će funkcionirati Predsjedništvo BiH u koje je ušao Milorad Dodik, koji tu istu BiH ne može organski podnijeti. Onda imamo tu vas i gospodina Džaferovića iz SDA, za koje dio Hrvata tvrdi da ste obojica u službi bošnjačke politike.
– Contradictio in adiecto, što bi rekli pravnici o toj konstataciji. Kako mislite da sam ja u službi bošnjačke politike?
Vaši vas politički suparnici stalno optužuju da je ovaj izborni model zloupotrijebljen jer je veliki dio bošnjačkih glasova išao vama, pa ste upravo na taj način dobili izbore, a najveći broj glasova Hrvata u Federaciji dobio je Dragan Čović?
– Gospodin Čović je izabran po istome modelu i istom sistemu koji se ne mijenja od Daytona. Prije sam vam rekao da se legitimitet ne izvlači iz naroda, nego građana Federacije, kad su u pitanju Hrvati i Bošnjaci, i Republike Srpske, kad su u pitanju Srbi.
Istina, i to dovodi do apsurdnih situacija, pa su se Dodikovi protivnici borili za glasove Bošnjaka iz RS koji žive u dijaspori, a da bi oni birali kandidata koji je Srbin?
– Da, ali je i građanin. Imate situaciju i da su za Čovića glasali Srbi u desetom kantonu, u Bosanskom Grahovu i Glamoču, i što je u tome sporno?
Hoćete reći, svi ste bili u istoj ravni što se političke borbe tiče?
– Da.
No, izborna pravila očito nisu najbolje postavljena?
– Najbolje bi bilo da BiH ima izborna pravila kao svaka normalna država, da imamo jednog predsjednika, i da se on bira ili u parlamentu, kao njemački, sa smanjenim ovlastima, ili da se bira direktno, makar kad bi ga u BiH birali izravno, kakva bi tek to onda gužva bila.
Kancelarski model
Budete li se zauzimali za provedbu presude Sejdić-Finci, imat ćete i pet članova Predsjedništva?
– Ne moramo. Možemo imati jednoga. Neka se bira u parlamentu kao proizvod političke volje parlamentarne većine.
Može li to biti vaša politička ideja?
– To je ideja koja se već dugo vrti u političkom prostoru BiH, i mislim da je to situacija koja bi najviše relaksirala međusobne odnose. Ako hoćete, može se uvesti pravilo da se nitko ne bi osjećao zakinutim, pa neka toga da predsjednik bude Hrvat, Bošnjak, Srbin i ostali, ali, po mojemu mišljenju, jedan predsjednik, kao njemački, trebao bi biti proizvod volje vladajuće većine i predsjednik sa smanjenim ovlastima. On je onda taj koji se pojavljuje i intervenira samo u izvanrednim situacijama, a ostatak posla – ono što sad Predsjedništvo radi iz područja obrane, vanjskih poslova – prenijelo bi se na Vijeće ministara. To sliči na kancelarski model. Mislim da je to najbolje rješenje, ali da bi to bilo implementirano, da bismo došli do toga, nije dovoljno da to ja mislim, nego i oni koji imaju zastupnike u državnom parlamentu.
Što ćete s Dodikom koji najavljuje kako neće dolaziti na sjednice Predsjedništva, nego će se javljati preko Skypea
– Neće. Milorad Dodik će biti puno kooperativniji nego što se to može zaključiti iz njegovih izjava. Razgovarao sam s njim prošli petak, a inauguracija je 20. ovdje u Sarajevu, i doći će na nju. On je čak prvi presjedavajući u toj rotaciji i sazvat će prvu konstituirajuću sjednicu Predsjedništva BiH. Mislim da će biti puno kooperativniji nego što se to da zaključiti iz njegovih izjava.
Je li apsurdno da baš Dodik, koji često negira BiH kao državu, bude prvi presjedavajući novog Predsjedništva?
– Takav nam je Ustav. Bavim se politikom, ali pravo sam završio dok je još, kako se kaže, Bog po zemlji hodao, i mene su učili – propisi vam se ne moraju sviđati, uključujući Ustav, zakone i podzakonske akte – ali ste ih obvezni provoditi. Promijenite ih u demokratskoj proceduri propisanoj Ustavom i zakonom. Može mi se nešto sviđati ili ne sviđati, ali ja tu činjenicu moram prihvatiti, i ja je prihvaćam. Milorad Dodik je izabran u skladu s Ustavom i obnaša tu funkciju u skladu s Ustavom, i nikakve veze nema što mi jedan o drugome privatno mislimo. Naš je posao raditi.
Kako komentirate političko približavanje Dragana Čovića i Milorada Dodika?
– Njihovo je pravo da formuliraju svoje političke ciljeve i interese kako oni to žele, naravno, u BiH – kakva je takva je. To je legitimno. E, sad, s druge strane, kako ćete na to odgovoriti ako to ide na štetu Bosne i Hercegovine, to je druga stvar. To njih dvojica imaju pravo u ime svojih stranaka, opcija koje predvode. Molim vas da ne brzamo, da ne budemo prebrzi u donošenju zaključaka. Mislim da će ova situacija ići k smirivanju. Najveći gubitnik u ovakvim situacijama, a uči me moje iskustvo, uvijek bude onaj tko pravi najviše problema. On uvijek plati najveću cijenu. No, kako je ipak riječ o iskusnim političarima, mislim da su svjesni kamo to može sve otići i koliko može biti pogubno za njihovu karijeru.
Dodik se ruga; veli, ne želi dolaziti u “bliskoistočno” Sarajevo. Koliko takva ruganja potiče i činjenica da je turski predsjednik Erdogan u Sarajevu upriličio svoj predizborni skup?
– Tako je, nisam za to, i to mi se ne sviđa. Nažalost, to rade naši susjedi, i to je u jednom slučaju napravio i predsjednik Erdogan u BiH. Nije dobro kad se političari iz Zagreba pojavljuju bilo u svojim izbornim, bilo u našim bosanskohercegovačkim kampanjama. Na isti način nije dobro kad se iste stvari rade iz Beograda, ali moramo biti pošteni i reći – ni kada to čini predsjednik Turske. To što rade političari iz Zagreba i Beograda ne smije biti opravdanje za njega da to radi u BiH. Ta kampanja njemu nije nešto puno značila, jer to nešto malo građana Turske koji žive u BiH svakako bi glasali za njega. Nije njemu bilo ključno, neophodno da ima takav skup, on se više tu nadmudrivao, ili, kako mi Bosanci i Hercegovci ovdje znamo reći, naduravao s Europom, prvenstveno s Njemačkom.
Arapski kapital u BiH
Koliko se Sarajevo promijenilo u smislu svoje multikulturalnosti?
– Sarajevo se opire. Puno je žilaviji grad nego što to izgleda. Naravno, ja sam rođen u onom Sarajevu koje je bilo potpuno drukčije od ovoga današnjeg, ali nemojte da dajemo povijesne ocjene vodeći samo računa o sebi i svom uglu gledanja i tome kako mi to doživljavamo. Kad pogledamo što se sve u Sarajevu događalo kad je ono, barem službeno, nastalo, pa do današnjih dana, ono je uvijek imalo svoje uspone i padove. Da vam ne govorim o vremenu kad je Eugen Savojskidošao do Sarajeva i sve popalio, i kako se velika većina tadašnjih katolika tada povukla s njim, pa su se opet vraćali. Da vam ne govorim o tome kako su se Židovi Sefardi, bježeći iz Španjolske, našli u onom Sarajevu, našli utočište u osmanskom Sarajevu i tu ostali generacijama. Sarajevo je uvijek tako; ono ima svoje civilizacijske skokove i padove, no te padove nikad nisu prouzročile sami Sarajlije, nego neko nas je zlo sa strane dovodilo u situaciju da se mijenja i demografska struktura Sarajeva.
Stoji li onda ono što vaši politički suparnici tvrde, iz HDZ-a SNSD-a, da je Sarajevo danas bošnjački grad jer u njemu dominiraju Bošnjaci?
– Opet govorim, ne podcjenjujte nikada Sarajevo ni pamet Sarajlija. Mi znamo biti dosta teški ljudi, ali smo vrlo ponosni na svoj grad bez obzira što smo i kako smo, i ne damo tako lako da nas bilo koja politika promijeni. Sarajevo će biti multietnički grad. Što je više glavni grad BiH, to će biti multietnički. Demografska struktura jest promijenjena, ali nisu je Sarajlije promijenili…
… nego rat i njegove okolnosti?
– Da. Kad je došlo do reintegracije Sarajeva, pa nismo mi iz Sarajeva iz dijelova u kojima su dominantno živjeli Srbi – njih tjerali odavde, nego su ih taj nesretni Karadžić i Krajišniktjerali i s Grbavice, i s Ilidže, Ilijaša, tamo gdje su Srbi živjeli. Nismo ih mi tjerali! Vjerovali vi ili ne, danas u Sarajevu, ovakvom kakvo je, s demografskom strukturom kakva jest – ja, i ne samo ja, nego i drugi koji su nebošnjaci, Srbi, Hrvati, osjećamo se dobro. Nemojte da vam govorim o Bogiću Bogićeviću koji je u Sarajevu danas ikona, a Srbin je. Nemojte podcjenjivati Sarajevo, nemojte podcjenjivati Sarajlije, ne damo se smesti ni pomesti, mi smo ponosni na svoj grad, i on će uvijek biti multietnički bez obzira na trenutnu promjenu demografske strukture. To je jedan trenutak u višestoljetnoj povijesti Sarajeva.
Arapski kapital u Sarajevu. Kapital nema granica, ide svugdje gdje se može oploditi, međutim, ovdje, zbog svega ovoga o čemu govorimo, i ta se ekonomska činjenica tumači politički?
– Bilo bi dobro istražiti strukturu toga kapitala. Dakle, je li to baš arapski kapital? Je li to baš arapski ili domaći kapital?
Mislite da je riječ o pranju novca? Pod krinkom stranih investitora kriju se ljudi iz BiH koji su na sumnjiv način došli do kapitala? Možda se vrti novac iz privatizacije?
– Svašta može biti. Ne tvrdim jer nemam dokaza, zaustavlja me moj pravnički mozak i neću da prijeđem tu crtu jer nemam dokaza. Nešto mi tu, pošteno govoreći, nije u redu. U Sarajevu, bolje rečeno zbog cijele situacije u kojoj se nalazi BiH, stranog kapitala gotovo i nema. U nekim drugim lokalnim sredinama ima puno više tih investicija. Pitanje je koliko ima arapskoga kapitala, a što se, recimo, turskih investicija tiče, pa ima ih puno više u Srbiji! Ne znam za neku tursku investiciju u Sarajevu?! Postoje neke pomoći koje idu preko državne agencije za pomoć…
Znači, trebalo bi ih biti više?
– Da, novac ne poznaje granice.
Je li moguć povratak Hrvata u BiH, Bošnjaka u sredine odakle su protjerani, Srba…?
– Nadam se da je moguć povratak. Kad ste spomenuli Posavinu, kad i danas tuda prođete, a koliko je od rata prošlo, vidite da su ta imanja zapuštena. Ne znam griješim li, ali ono što u čovjeku budi nadu jest da ljudi ne prodaju tu imovinu. Ostavljam rezervu da nisam u pravu, ali to mi nešto govori. Da bi se ljudi vraćali, ponovno naseljavali ta područja, potrebna je neka sigurnost i stabilnost. Otići ću bilo gdje, to nije problem, ako sam siguran da me nitko neće ugrožavati po bilo kojoj osnovi – zbog moje etničke, religijske pripadnosti, da ću biti isti. Eto, o tome govorim.
Kako ste prošli na izborima među Posavljacima?
– Među Posavljacima nisam prošao jer to nije bila moja izborna jedinica.
Eto, i ja sam upao u zamku izbornih nelogičnosti. Hrvati iz Posavine, jer ona pripada Republici Srpskoj, nisu vas imali pravo birati za člana Predsjedništva?
– To je problem, ali opet kažem, takvo nam je ustavno uređenje i radit ću da se ono promijeni u skladu s ustavnim standardima koji vladaju u svim drugim demokratskim zemljama. Ništa drugo ne tražim.
Postoji li među Hrvatima iz BiH podjela po kojoj je jedan dio za BiH bez fige u džepu, a drugi sto posto podržava projekt ugasle Herceg-Bosne?
– Odgovorno vam tvrdim, to je moje iskustvo, da je najveći broj Hrvata podržavao Bosnu i Hercegovinu, bez ikakve rezerve! Jesu li oni BiH vidjeli ovako ili onako, to na stranu, to je druga stvar, ali prišiti Hrvatima kao narodu takav teret – da su protiv Bosne i Hercegovine – to je potpuno pogrešno, pokvareno, šovinistički, pa čak i fašistički. Tvrdim da su Hrvati u najvećoj mogućoj mjeri podržavali Bosnu i Hercegovinu.
U izbornoj kampanji znali ste predbacivati Čoviću da će zajedno s Dodikom raditi na podjeli Bosne i Hercegovine?
– Niti je Čović jednako Hrvati, niti je Dodik jednako Srbi.
Govorimo o politikama?
– Politici HDZ-a? Koliko ja znam, s Čovićem se ne može izjednačiti ni stopostotna politika HDZ-a. Druga je stvar što ti ljudi smiju ili ne smiju reći, ali ni i u HDZ-u se ne slažu s nekim stvarima, i tu imate velik broj ljudi koji ovu zemlju tretiraju kao svoju, koji je žele vidjeti kao mirnu i stabilnu. Drukčije gledaju na politiku, mi smo ideološki protivnici, ali ja ne mogu reći da Hrvati neće Bosnu i Hercegovinu. Veliki broj ljudi iz HDZ-a će vam potiho reći: “Ne spominji mi Čovića”.
Kako vidite odnose s predsjednicom Hrvatske i premijerom?
– Nemam problema surađivati s tim ljudima, to zaista nije problem, bar s moje strane.
Imate li dojam da iz Zagreba nema više posezanja koja bi zadirala u suverenitet u BiH?
– Nitko u Zagrebu nije toliko naivan, i historijski neodgovaran, pa da bi poslije svega – u odnosima s BiH i prema BiH – išao na neku vrstu teritorijalnog posezanja. To je vrijeme odavno prošlo.
Da, tih namjera zaista više nema.
– Ne mogu se zakleti, jer ostatke te politike još možete vidjeti.
Ali ona je poražena…
– Ona je poražena. Namjere nekih krugova u Zagrebu su bile druge vrste. Bile su motivirane time da imaju snažnu polugu kroz Čovića i njegov HDZ, snažnu političku, ekonomsku i mogu reći – obavještajnu polugu. Ostvariti utjecaj na drugi način – a ne fizički, kao što je komadanje BiH.
Mislite na gospodarski interes?
– Pa i politički, i obavještajni, jer to je ono što ja mogu vidjeti. Mislim, a sad ću iznijeti malo preslobodnu tezu, da je i predsjednica Grabar-Kitarović malo gurnuta u tu priču, a premijer Plenković zajahao je, rekao bih, divljeg konja nacionalizma zbog nekih unutarnjopolitičkih problema u Hrvatskoj, a ne zbog problema s BiH. To je moj dojam.
Bure baruta
Kad ste spomenuli obavještajne podatke, svojedobno je predsjednica Grabar-Kitarović na osnovi tih podataka spomenula moguću terorističku ugrozu u Bosni?
– Sjećam se te situacije, da ne upotrijebim neku drugu riječ. Da sam na njezinu mjestu, kad je to izgovorila, i kad se to pokazalo potpuno netočnim, pozvao bih one koji su dostavili te podatke i pitao ih – molim vas, na osnovi čega ste te donijeli ovakav zaključak i mene doveli u takvu situaciju da iznosim stvari koje nisu točne? To je bilo normalno uraditi, jer predsjednica nije ta koja se bavi prikupljanjem obavještajnih podataka, netko je to morao prikupiti i dati joj neki zaključak, a da bi se sve na kraju pokazalo pogrešno, promašeno. Toga nema ovdje. Koliko znam, naša obavještajna služba u suradnji sa saveznicima te stvari vrlo dobro drži pod kontrolom. Tu obavljaju vrlo dobar posao.
Bosna nije “bure baruta”?
– Ma, kakvo “bure baruta”, pogotovo kad je riječ o povratku tih ljudi sa stranih ratišta. Pa, BiH je jedna od prvih zemalja u regiji koja je usvojila zakon po kojem se služenje u takvim situacijama, sadašnjim i budućim, kažnjava zatvorom.
Znači, vehabije u Maloči su iznimka, a ne pravilo?
– Kakve vehabije, to je toliko napuhana priča da je to nevjerojatno. Ja ovdje živim, ljudi moji, ja to ne srećem, nema te vrste prijetnje. Morate shvatiti da Bošnjaci, na koje se odnosi ta aluzija, a ona ide na njihov račun…, Bošnjaci muslimani u BiH nisu nikakvi ekstremisti. Muslimani u BiH nisu ljudi koji su tome skloni.
A drugi koji su došli tu?
– Ma, drugih nema. Nemamo mi ovdje nikakvih povratnika ISIL-a. Imamo povratnika s ratišta, ali su pod kontrolom, znam konkretne situacije. U punoj suradnji sa saveznicima sve se drži pod kontrolom. Više tih stvari imate u zemljama Europske unije, više takvih ljudi imate usred Beča, Belgiju da ne spominjem, pa u Velikoj Britaniji. Čak ako računate u postocima, imate ih više nego u BiH. Znači, to nije prijetnja.
NATO i EU
U ideološkom smislu, u novom ćete se Predsjedništvu BiH naći vi kao uvjereni ljevičar, Šefik Džaferović iz SDA kao tradicionalist, i Dodik kao nacionalist, koji je nekada pripadao lijevoj strani političkog spektra?
– Naziv stranke mu je socijaldemokratski, ali to vam je isto kao i kod Janše. Zovu se socijaldemokratima, a potpuno su na drugoj strani političkog spektra.
Da je Dodik ostao reformist, možda biste danas lakše našli zajednički jezik, s obzirom da ste Vi bili SDP-ovac?
– Da, to vam dođe isto. Ne znam… SDP i Demokratska fronta su ista politička orijentacija, gledajući ideološki. Mi smo se razišli oko mnogo prizemnijih stvari, ali to je kako je – na to se ne bih vraćao. Što će Dodik učiniti – pričekajmo, to će se tek vidjeti. Rekli ste i sami, već je on jednom napravio jedan salto, pa da vidimo je li i zadržao tu naviku
Slobodna Dalmacija