Od poljoprivrede se ne može živjeti, ali ja, eto, opet radim na zemlji od jutra do sutra – ovim nas je riječima dočekao Nediljko Topić na plantaži glavatog kupusa, paprika i rajčica u Vinjanima Donjim. Može li, kako se o tome naveliko govori, proizvodnja hrane nadomjestiti turizam koji je pomela korona-kriza.
– Čujte, nisu više ni poljoprivreda općenito, ni sadnice, njihov način obrađivanja, onakvi kakvi su nekada bili i kako su to radili naši stari. Danas moraš preko noći završiti agronomiju da bi pohvatao sve te novine – veli Nediljko, koji s bratom uzgaja nekoliko tisuća sadnica kupusa, paprike “babure” i rajčica.
– Ozbiljno smo ušli u posao, a to košta. Što se plasmana krumpira tiče, osam godina radimo s makarskim “Apfelom” i ta je suradnja izvrsna! Oni jave što im treba, a mi kasno navečer beremo i roba je već rano ujutro u njihovim hladnjačama. Što je najvažnije, isplata je redovita, a nemamo ni problema s cijenama – kaže Topić, no sama suradnja s “Apfelom” nije dovoljna da bi se sve uzgojeno plasiralo na tržište i opravdalo silna ulaganja.
– Kupusa imamo tri, četiri tone, izvrsne je kvalitete, a uspjeli smo prodati tek tonu i pol. Planove nam je pokvarila korona – veli naš sugovornik i objašnjava da poljopvrireda zahtijeva rad 24 sata dnevno i da svi članovi obitelji u njoj moraju biti sto posto angažirani.
– Na ovome zaraditi nećeš sigurno, ali ćeš se zato naraditi, i još po noći čuvati lubenice da ti ih netko ne ukrade. Brat i ja smo u jednom razdoblju sadili dvije tisuće lubenica, petnaest tisuća sadnica crvene paprike, tisuću kilograma krumpira, no nismo pronašli način kako te količine plasirati na tržište, iako se radilo o robi prve klase. Lani nam je propalo sedam tona lubenica. Kako su bile visoke temperature i počela je žutjeti, morali smo je odmah pobrati pa smo sve podijelili prijateljima – veli Nediljko.
Je li točno da Imotsko polje može prehraniti pola Dalmacije?
– Može. Najlakše je zasaditi, raditi i uzgojiti zdrav proizvod uz sve nedaće koje donosi ta “tvornica na otvorenom”, međutim, kako to i po kojoj cijeni prodati? Ne radiš da se obogatiš, već da pokriješ troškove sadnica, gnojidbe, zaštite i savjetovanja, troškove prijevoza, goriva za pumpe. Evo, recimo, Kaufland je prije mjesec i pol dana tražio OPG-ove za otkup povrća, ali još mi se na moj prijedlog za suradnju nisu javili. Bez unaprijed dogovorene prodaje od proizvodnje nema ništa; a da ne govorim o tome kako imotski vlasnici OPG-a ne surađuju, umjesto da zajednički osmisle marketing i krenu u osvajanje tržišta.
Što je poticajima, pitamo Nediljka…
– Ha… ha… – nasmijao se od srca. Prije nekoliko dana legle su mi na račun 3 kune i 42 lipe od preraspodjele sredstava Ministarstva poljoprivrede za OPG-ove, a za hektar dobijem tisuću i devetsto kuna, a samo goriva potrošim dvije tisuće kuna – veli Nedjeljko, koji obvezu da na početku godine referira državnoj administraciji što će i koliko saditi u ovim uvjetima smatra apsurdnom.
– To bi imalo smisla u slučaju da nam država pomogne ako ne ostvarimo plan. Poljoprivredniku se mora omogućiti da proda svoje proizvode. To je ključ uspjeha – zaključuje naš sugovornik – prenosi Slobodna Dalmacija.
6 komentara
Uvijek je seljak najebao i ostao krivih leđa.
I sam sam seljak
Ima li ijedna država da su na vlasti seljaci. Nema. Ti ljudi proizvode najvaž iju materiju za živa bića – hranu. I onda dozvole da im vladaju naprdoguzi, bankari i oni koji tlače druge ljude. Ne triba proizvodit već samo za sebe, i ta par godina vidit ćemo di će svit bit.
Njemu država dala 1900 kn a njemu treba 2000 kn za gorivo pa šta oće pajdo ja na birou 20 hod pa nisam dobio ni feninge a nemam ni zemlje
Ovdje je najbolje bjezat dalje
A kaj bi mi trebali govoriti iz pederacije