Ako pitate bilo koga tko je prošao srednjoškolsko obrazovanje što mu se usjeklo u pamćenje, vjerojatno će spomenuti i barem jednog svoga profesora. Dakako, ima i onih koji neke profesore pamte po lošemu, no sigurno je veći broj onih koji ih pamte po dobrome. I uvijek ih se rado sjete. Imotska stara Gimnazija slovila je kao jedna od poznatijih obrazovnih institucija ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj državi… Iz njezinih klupa izišli su mnogi nekadašnji i današnji intelektualci. Tako je poznata uzrečica kako bi se samo s liječnicima koji su završili srednjoškolsko obrazovanje u imotskoj Gimnaziji mogla formirati vrhunska klinika.
U PROSVJETI 42 GODINE
U ovoj priči govorimo o legendarnom profesoru i ravnatelju stare imotske Gimnazije – Branku Škari, danas vitalnom 91-godišnjaku, koji je kao mladi profesor filozofije, psihologije, sociologije i logike došao u imotsku Gimnaziju 1. rujna 1955. godine, a iz nje je otišao, bolje rečeno potjeran, 1. listopada 1977. Njegov grijeh bijaše nakalemljen od nositelja ondašnje vlasti, politike i ideologije. Politički protivnici nazivali su ga ideologom masovnog pokreta, odnosno MASPOK-a početkom sedamdesetih godina, piše Slobodna Dalmacija.
U Biorinama u općini Cista Provo našli smo ga u njegovoj rodnoj kući kako uživa u mirisima djetinjstva koji duši daju eliksire. A upravo taj čovjek tijekom cijelog svog radnoga vijeka, znači pune 42 godine u školi, a ostale godine izvan nje, davao je eliksire svoje duše drugima.
Stoga je i vrijedno čuti priču o njemu, koja se, istina, vrlo teško može sažeti na dvije novinske stranice. Njegov pedagoški i očinski pristup mladima može biti putokazom današnjim prosvjetnim djelatnicima.
Davne 1959. godine pet stručnjaka iz Zagreba došlo je u kontrolu rada imotske Gimnazije. Nakon šestodnevne provjere priopćili su kako bolji i stručniji rad nisu još vidjeli u hrvatskim gimnazijama. Za sve je bio zaslužan Branko Škare.
PRIJETNJE I OSTAVKA
No, onda su došle sedamdesete i vrijeme Hrvatskog proljeća…
– Ma nije meni bilo nimalo stalo što će me isključiti iz ondašnje partije, smijeniti me s mjesta ravnatelja, etiketirati me kojekakvim nazivima, meni je bilo teško što su mi zaprijetili zabranom rada u prosvjeti. Kao, ja ću kvariti djecu svojim stavovima. Bijaše to tamo 71. na 72. I danas kada pišem svoju drugu knjigu o tim događajima, sjetim se da mi je ondašnji “bog i batina” politike Mate Ujević nudio stan u Splitu, Zagrebu, posao na fakultetu, samo da se maknem iz Imotskog i budem njihov suradnik, da špijuniram ljude i prijavljujem ih. E, Branko takav nije bio. I onda je počela hajka. Isključili su me iz partije. E, pa dobro, kažem sebi. Prozreo sam ih. Ti drugovi bili su umreženi toliko da su jedan protiv drugoga govorili sve, a s druge strane izvrsno surađivali. No, kako su moji kolege u Gimnaziji bili listom za mene, teško im je bilo smijeniti me. Nisam htio dati ostavku na niz funkcija koje sam obnašao i nastala je prava hajka. Kao grijeh su mi stavili da sam bio član Matice hrvatske. Pa rekoh im, ako se osniva Ogranak Matice u Imotskom, u njemu bi trebao biti ravnatelj Gimnazije. Jel tako? I onda me nisu mogli smijeniti sve do 1973. godine jer je iza mene stala cijela pozitivna imotska javnost. Baš tada u Slobodnoj Dalmaciji izlazi veliki naručeni članak koji me blati. Prijetili su da će me Republički sekretarijat za prosvjetu izbaciti iz prosvjete. E, tu sam se pokolebao. Pristao sam i 15. veljače 1973. dao ostavku na sve političke funkcije, samo da ostanem raditi s učenicima – kazuje nam prof. Škare.
Velika je kost u grlu bio Branko Škare, omiljeni čovjek i profesor u Imotskom, ondašnjoj vlasti. I onda je 1977. godine otišao iz Imotskog jer su djeca već razmišljala o fakultetima. Tražio je posao, ali bez potvrde o političkoj podobnosti nigdje ga nije mogao naći. Niti jedan Hrvat ravnatelj u Hrvatskoj nije ga htio zaposliti… No ipak mu se, na kraju, posrećilo… Došao je do Bogdana Svilokosa, Srbina, ravnatelja 11. Pedagoške gimnazije u Zagrebu i predsjednika Zajednice gimnazija Hrvatske. Postao mu je zamjenik.
– Svilokos me je 1. listopada 1977. zaposlio nakon što sam mu sve ispričao. Svi nalazi inspekcijskih službi bili su kako sam najprimjerniji i najuzorniji profesor. Tu sam bio i ravnatelj puna dva mandata – od 1990. do 1998. A onda sam otišao u mirovinu – priča nam prof. Branko.
DVIJE KNJIGE
Valja naglasiti da je legendarni imotski profesor napisao knjigu “Idealisti siju, lukavi ženju”, koja je 2012. izazvala živo zanimanje kritičara i stručnjaka. A sada uživa u rodnim Biorinama… I s 91 godinom, bez ikakvih problema, sjedne u svoj Fiat i učini 450 kilometara iz Zagreba do Biorina. Dapače, na testu za produženje vozačke dozvole postigao je vrhunske rezultate i produžili su mu vozačku za još tri godine. Sada piše drugu knjigu kako bi u njoj rasvijetlio sve događaje burnih sedamdesetih, ali otvoreno, s imenima i prezimenima.
U toj knjizi obrađuje i temu kako je imotska Gimnazija u maloj sredini stekla naziv jedne od najboljih u Hrvatskoj za vrijeme njegova mandata. Učio je prof. Škare Bruna Bušića, Matu Babića, vrsnog ekonomskog stručnjaka i potpredsjednika prve hrvatske Vlade, pa Milana Gudelja iz Krstatica koji je bio sudac Vrhovnog suda, Luku Milasa, također poznatog stručnjaka koji je završio u Americi kao direktor Imunološkog instituta u Houstonu. Iz samo jednog njegova razreda od 27 učenika, 26 ih je završilo fakultete. Za njegova radnog vijeka imotsku Gimnaziju zvali su i Škarinom gimnazijom.
3 komentara
Supericka od covjeka, zivio ti jos puno ljeta ak Bog dragi da!
Živio još dugo legendo sa našeg kamena
Veliki covjek veliki pedagog,sbima nam je pomagso na razne savjete,nisu mu 72.g.moģli nista,svi smo bili uz njega,to se odmah vidjelo kadje za ravnatelja dosao R.Zec, nije to bilo to,profesore legendo zelimo dobro zdravlje i mnogo jos zdravo novih godina,veliko postovanje.