Telegramov Mladen Pleše proveo je dan s Mladenom Bušićem, ravnateljem Kliničke bolnice Sveti Duh. U njegovom malom uredu proveli su sate pričajući o novim, uzbudljivim planovima za tu najstariju medicinsku ustanovu u Hrvatskoj, o odrastanju u Metkoviću gdje je, zbog smrti oca, morao rapidno odrasti kako bi se brinuo o obitelji, o luđačkom tempu koji ima i bezbroj stvari koje istodobno balansira te o dostignućima koja još uvijek neumorno ganja.
Radni prostor profesora doktora Mladena Bušića, 53-godišnjeg ravnatelja Kliničke bolnice Sveti Duh, najstarije medicinske ustanove u Hrvatskoj koja je započela s radom još 1804. godine, pod imenom Bolnica Milosrdne Braće, ne izgleda baš dojmljivo s obzirom na ugled, značaj i veličinu te zdravstvene institucije. Bolnica ima 550 bolesničkih kreveta za odrasle i 70 kreveta za novorođenčad, 125 ambulanti i dijagnostičkih službi, 9 stacionarnih djelatnosti, 21 djelatnost dnevne bolnice i jednodnevne kirurgije te 17 specijalističko-konzilijarnih i dijagnostičkih djelatnosti organiziranih u 6 klinika i 8 zavoda, u kojima se godišnje ambulantno pregleda 450.000 pacijenata.
Istodobno, više od 25.000 bolesnika boravi na bolničkom ležanju, a na Svetom Duhu svake godine rodi se oko 3000 djece. No, soba ravnatelja tek je nešto veća od onih koje koriste liječnici, a manja od one u kojoj sjede dvije tajnice ravnatelja. No, i takva je pravi luksuz u odnosu na prostor koji mu je na raspolaganju kao predstojniku Klinike za očne bolesti Svetog Duha. Ta sobica ima jedva šest četvornih metara, s tim da gotovo trećinu zauzima biblioteka.
Profesor Bušić nije nas dočekao u bijeloj odori ili odijelu s kravatom, kako smo navikli kod liječnika i ravnatelja, već je bio odjeven u plavi džemper i plave hlače. Ležeran način odijevanja, ali i prijateljska i srdačna komunikacija sa suradnicima, očito su odraz njegova odnosa spram strogih formalnosti i hijerarhijskog poretka koji inače vlada u bolnicama. Dok je naručivao dvije čaše vode, pogled nam je zastao na velikoj monografiji Ars Ophthalmologica: Prvih deset, autora Mladena Bušića, Mirjane Bjeloš, Daliborke Miletić, Biljane Kuzmanović i Damira Bosnara te nacrtima za nove bolničke prostore koji se upravo grade iza glavne zgrade bolnice Sveti Duh.
U iščekivanju nove dnevne bolnice
Kad je primijetio što nam je zapelo za oko, profesor Bušić odmah je ustao, stavio pred nas knjige i nacrte te s puno entuzijazma počeo objašnjavati o čemu se radi. Tako smo se odmah mogli uvjeriti da je riječ o projektima na koje je profesor Bušić posebno ponosan. U monografiji ilustriranoj djelima najvećih svjetskih likovnih umjetnika, predstavljeno je deset udžbenika iz biblioteke Medicinskog fakulteta Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer iz Osijeka i Kliničke bolnice Sveti Duh iz Zagreba. Nacrti pak prikazuju izgled buduće dnevne bolnice i podzemne garaže s 477 parkirnih mjesta, kojima će se riješiti problem nedostatka prostora i kreveta, ali i do sada nerješivo pitanje parkiranja. Da je to najveći infrastrukturni projekt u povijesti Svetog Duha može se uvjeriti svatko tko obiđe golemo gradilište.
Investitori su Zagrebački holding i grad Zagreb, koji je vlasnik Svetog Duha, a nova bolnička zgrada opremit će se uz financijsku pomoć Ministarstva zdravstva i fondova Europske Unije. Profesor Bušić drži taj projekt jednim od svojih najvećih životnih uspjeha budući da ga je pokrenuo još za svog prvog mandata koji je trajao od 2005. do 2010. I tek što je prikupio svu potrebnu dokumentacije te ishodio sve dozvole za izgradnju takvog objekta, morao je prepustiti upravljanje bolnicom drugoj političkoj opciji. Ona, međutim, nije pokazala nikakav interes za realizacijom tog teškog i zahtjevnog projekta, jer je to iziskivalo puno vremena i truda.
No čim je profesor Bušić 2013. ponovno izabran za ravnatelja, bacio se na obnovu projekta. Pri tomu je morao krenuti ispočetka: dokumentaciji je istekao rok pa je trebalo puno živaca i vremena da se ponovno izradi nova, a nije bilo lako ni ishoditi da se iz gradskog proračuna izdvoji oko 220 milijuna kuna za novu bolničku zgradu. Da bi nadvladao brojne birokratske zavrzlame i prepreke te privolio gradonačelnika da ponovno odobri sredstva, profesor Bušić morao je utrošiti dosta vremena i energije, da bi oživio već pomalo zaboravljeni projekt. No, to možda najbolje opisuje energiju koju ima.
Djetinjstvo koje je završilo prije 6. rođendana
Ipak, kad se bolje upozna njegov životni put i karijera, ta energija više baš ne čudi. Bušićev pokojni otac doselio je iz općine Grude u Bosni i Hercegovini u Metković krajem pedesetih godina prošlog stoljeća. Od 1961., kad se oženio njegovom pokojnom majkom, obitelj je živjela u Metkoviću. Mladen Bušić rodio se kao prvo od troje djece 1964. godine u Mostaru: svaki komplicirani porođaj iz malenog rodilišta u Metkoviću upućivao se, naime, hitnom pomoći u najbližu bolnicu, a tada je to bio, s obzirom da je bila riječ o bivšoj državi, upravo Mostar.
Prisjećajući se djetinjstva i mladosti profesor Bušić je kazao kako, dakako, voli Metković, ali je znakovito dodao da iz toga doba pamti samo lijepe trenutke. “Da, pamtim samo lijepo bez obzira što vjerojatno nema nijedne naše sredine u kojoj domicilno stanovništvo, kao dio naših ljudskih slabosti, nije sklono svojevrsnom etiketiranju onih ljudi koji su kao pridošlice, po bilo kojoj osnovi, započeli svoj život u novoj sredini. Tako lokalni termini ‘kuferaš’ ili ‘došlo’, koji su adekvatni zagrebačkom terminu ‘dotepenec’, prate pridošlice, pa tako i moju obitelj, sve dok se osoba ne etablira u dotičnoj sredini.
U pravilu to je razdoblje komplementarno s odrastanjem jedne cijele generacije. Nažalost, s nenavršenih 6 godina ostao sam bez ocaMile koji je umro u 32. godini života. Majka Zlata ostala je udovica s troje male djece. Bila je nezaposlena i podstanar, a samo mjesec dana nakon smrti oca dobila je otkaz iz stana. Mogu slobodno reći da je moje djetinjstvo završilo prije šestog rođendana. Od tada sam živio s mlađim bratom i mlađom sestrom, uz neizmjernu žrtvu moje majke, po čuvenoj maksimi jednog američkog antifilozofa koja glasi: ‘Ne postoji nada, postoji samo borba i u tome jest nada…’”
Počeo je redovito zarađivati s 12 godina
Četiri desetljeća kasnije, profesor Mladen Bušić dobio je Nagradu Grada Metkovića, a sada je član upravnih odbora dviju neretvanskih udruga u Zagrebu, Društva Neretvana i prijatelja Neretve te Dana Neretve s kojima aktivno promiče komparativne prednosti doline Neretve. Profesor Bušić sa skupinom Metkovčana također upravo osniva Institut za razvoj Doline Neretve s kojim žele pridonijeti svekolikom razvoju Doline… Ne krije kako je djetinjstvo i mladost proveo u siromaštvu i u borbi za preživljavanje, ali i okružen silnom ljubavlju majke, brata i sestre.
‘Nažalost, s nenavršenih 6 godina ostao sam bez oca Mile koji je umro u 32. godini života. Majka Zlata ostala je udovica s troje male djece. Bila je nezaposlena i podstanar, a samo mjesec dana nakon smrti oca dobila je otkaz iz stana. Mogu slobodno reći da je moje djetinjstvo završilo prije šestog rođendana’
“Brat i ja počeli smo zarađivati u pravom smislu te riječi s kontinuiranom mjesečnom plaćom od 1976. godine, u dobi kad sam ja imao 12, a brat 10 godina. Tada smo postali punopravni članovi prve postave Gradske glazbe Metković te smo tako imali redovne prihode do devetnaeste godine i odlaska na služenje vojnog roka. Uz to, ja sam tijekom cijele godine davao instrukcije iz matematike, a preko ljeta smo radili najrazličitije sezonske poslove, od branja bresaka u susjednoj Hercegovini, preko prodavanja sladoleda, lučkih, skladištarskih, dostavljačkih i kurirskih poslova u Metkoviću do prodaje voća i povrća u turističkim mjestima u priobalju i na jadranskim otocima.
Plaću sam, koliku toliku, imao naravno i kao ročni vojnik, a nakon dolaska na studij medicine u Zagreb, pet godina radio sam noćne smjene svaki mjesec na središnjem prijamu Klinike za infektivne bolesti Fran Mihaljević te tako zarađivao za smještaj i hranu u studentskom domu. Od stipendije sam pak kupovao knjige i živio. Zanimljivosti radi, u grupi studenata koji su dijelili dane dežurstva na prijamu u bolnicu, bili su brojni danas poznati liječnici, a tada studenti medicine, Tomislav Mihaljević, Robert Kolundžić i drugi. Ako, dakle, tom kontinuitetu dodate i redovnu liječničku plaću koju imam od prvog liječničkog zaposlenja pa do danas, ispada da više od 41 godine redovno zarađujem mjesečnu plaću. A danas imam 53 godine”, priča profesor koji je ovih dana dobio i nagradu Akademik Andrija Štampar Medicinskog fakulteta u Osijeku za izdavačku djelatnost.
Dvoumio se između medicine i građevine
Dok je profesor Bušić pričao o djetinjstvu i mladosti prisjetio sam se intervjua koji sam vodio s Rumunjem Ionom Tiriacom, čuvenim tenisačem, velikim trenerom i menadžerom, a danas multimilijunašem, uspješnim poslovnim čovjekom, vlasnikom banaka i brojnih kompanija. Objašnjavao je kako u tenisu u pravilu najveće rezultate postižu igrači iz obitelji slabijeg materijalnog stanja.”Da bi se uspjelo u tenisu mora se puno toga žrtvovati, prebroditi brojne prepreke, preživjeti poraze, povrede, nepravde, a to mogu samo igrači koji se grčevito bore za egzistenciju.
Oni koji dolaze iz situiranijih obitelji nisu baš uvijek spremni na tolika odricanja i žrtve, lako se predaju i odustaju, jer znaju da se imaju kamo vratiti i da im tamo neće biti ni teško ni loše. Oni pak siromašniji, nemaju drugog izbora, nego da se bore i ginu. Uzmite Španjolce, uvijek imate po desetak njihovih igrača koji su među najboljima na svijetu. A kad ih pogledate, onda vidite da su većini roditelji bili radnici, zaposlenici po teniskim klubovima…”
Protivno očekivanjima svojih nastavnika, profesor Bušić opredijelio se za težak studij medicine.”Iako su moji profesori očekivali da ću kao instruktor matematike, s desetogodišnjim iskustvom, studirati matematiku, dvoumio sam se između građevine i medicine. I tada sam bio, kao i danas, zaljubljen u obje te struke. No, presudila je želja moje majke da budem doktor.” Na pitanje što ga je potaknulo da specijalizira oftalmologiju, profesor Bušić odgovara: “Ne što, nego tko! A na pitanje tko, odgovor je profesor Nikica Gabrić, danas čuveni hrvatski oftalmolog, a tada mladi specijalist oftalmologije, inače moj prijatelj, kum i prvi susjed u Metkoviću. Mali je svijet.”
Htio je upravljati sustavima u kojima je radio
Nakon što je diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, mladi Bušić zaposlio se najprije u Domu zdravlja Novi Zagreb, a potom je 1992. prešao na Zavod za oftalmologiju. Već 1996. položio je specijalistički ispit, a uže područje rada bila mu je mikrokirurgija prednjeg segmenta oka s naglaskom na ultrazvučne operacije sive mrene u djece i odraslih. Potom je pohađao poslijediplomski studij na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu te doktorski studij Biomedicine i zdravstva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Redovni profesor na Medicinskom fakultetu u Osijeku postaje 2013.
‘Vjerojatno je moj životni put definirao moju potrebu za što efikasnijim uređivanjem svih segmenata u kojima sam radio pa sam nakon studija medicine i specijalizacije iz oftalmologije, završio i dva menadžerska poslijediplomska studija’
Profesora Bušića, uz medicinu u užem smislu, od najranijih dana zanimalo je upravljati sustavima u kojima je radio. Stoga je zarana postao šef klinike, a potom i ravnatelj bolnice. S obzirom da obje te funkcije podrazumijevaju i bavljenje menadžerskim poslovima, profesoru Bušiću nije bilo teško stručno se osposobiti i za te dužnosti. Stoga je diplomirao na Studiju korporativnog upravljanja i nadzora te završio poslijediplomski studij Menadžmenta u zdravstvu.”Vjerojatno je moj životni put definirao moju potrebu za što efikasnijim uređivanjem svih segmenata u kojima sam radio pa sam nakon studija medicine i specijalizacije iz oftalmologije, završio i dva menadžerska poslijediplomska studija.”
Na pitanje koliko administrativne funkcije utječu na njegov znanstveni rad i stručno oftalmološko djelovanje kao oftalmologa, profesor Bušić kratko odgovara: “Dvojako. Što čovjek ima više funkcija nominalno ima manje vremena za svaku od njih pojedinačno. Međutim, kada na svakoj od tih pozicija stvorite timove koji rade zajedno s vama, grade i stvaraju unutar tih područja, a praktično svako od tih područja zahtijeva timski rad, onda sinergijski učinak prvenstveno kolega stručnjaka te svih naših djelovanja, daje pozitivan učinak za svaku od tih komponenti pojedinačno.”
Počinje u 5.45 ujutro i ne staje do kasno navečer
Uz dužnosti ravnatelja bolnice Sveti Duh i predstojnika Klinike za očne bolesti, profesor Bušić obavlja još cijeli niz funkcija. Među ostalim, predsjednik je Udruge poslodavaca u zdravstvu Hrvatske, što mu je, kaže, iznimna čast jer od 190 registriranih zdravstvenih ustanova u državi, u svom članstvu okuplja njih 170. Član je Izvršnog odbora Europskog udruženja bolničkih menadžera, predsjednik Katedre za oftalmologiju i optometriju, otorinolaringologiju, anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje na Sveučilištu u Osijeku.
Objavio je više od 150 znanstvenih i stručnih radova u domaćim i inozemnim stručnim časopisima, glavni je urednik i autor u deset sveučilišnih udžbenika iz oftalmologije, glavni urednik prvog svjetskog osmojezičnog enciklopedijskog medicinskog rječnika profesora Joze Marevića te voditelj znanstvenog projekta Hrvatsko oftalmološko nazivlje Hrvatske zaklade za znanost. I na kraju, predsjednik je košarkaškog kluba Cibona. Te se dužnosti prihvatio, objašnjava, jer je smatra osobitom čašću s obzirom da je navijač Cibone od malih nogu. Klub je, kaže, istinska legenda hrvatske i europske košarke i uz zamolbu njegovih sportskih prijatelja smatrao je velikim izazovom prihvatiti se te funkcije.
S obzirom na tolike obveze zanimalo nas je kako izgleda prosječan radni dan profesora Bušića.”U naravi svaki dan je isti. Rad počinje praktično od buđenja u 5.45 i traje do kasnih večernjih sati. Na pravom godišnjem odmoru nisam bio od 2004. godine, a slobodnog vremena, iako rijetko, ipak se nađe. Ali, ni za čim ne žalim: život je doista prekratak za sve ono što bi čovjek htio napraviti. A na pitanje odakle mi ta energija i volja, odgovor se možda krije u mom životnom motu: ‘Konstrukcija uvijek, destrukcija nikad!’ Uz to, kako sam po vokaciji radnik, više mojih prijatelja, pola u šali, pola u zbilji, reklo mi je da je to zato što sam rođen na dan Svetog Josipa Radnika 1. svibnja.”
Kako je Sveti Duh prerastao iz opće u kliničku bolnicu
Kao svoje najveće oftalmološko postignuće profesor Bušić ističe da je prvi put u povijesti Bolnice očni odjel 2010., kojemu je on bio na čelu, prerastao u Kliniku za očne bolesti. “Klinika je postala SOE visiting klinika 2015. godine. Europsko oftalmološko društvo klinike koje postanu SOE visiting preporuča svim europskim specijalizantima za edukaciju. Klinika je također napravila najveći svjetski projekt u području dječje oftalmologije ‘Ambliopija u četverogodišnje djece Grada Zagreba’ koji je prerastao u Nacionalni preventivni program ranog otkrivanja slabovidnosti.
Na temelju toga Klinika je postala Referentni centar Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske za dječju oftalmologiju i strabizam, a članovi tima, na čijem sam bio čelu, dobili su Nagradu Grada Zagreba. Na tim zasadama Hrvatska je 2016. uvela, kao prva zemlja u svijetu, Nacionalni dan ambliopije, a 2017. otvorila prvi svjetski Nacionalni registar ranog otkrivanja slabovidnosti 2017. Od 2015. godine Klinika aktivno surađuje u raznim aktivnostima sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. U Klinici danas rade vrhunski oftalmolozi na najmodernijoj opremi, mogu slobodno reći, u svjetskim razmjerima”, priča.
Kao što je pod njegovim vodstvom odjel za očne bolesti izrastao u Kliniku, tako je i Opća bolnica Sveti Duh, za njegova mandata kao ravnatelja, prerasla iz opće u Kliničku bolnicu. Iz razgovora s više liječnika i medicinskih stručnjaka čuli smo kako ih većina smatra da je Bušić najzaslužniji za napredak sredina kojima je rukovodio. Sveti Duh je jedina od 21 opće bolnice u nas koja je prerasla u kliničku bolnicu. Danas je također jedina od osam velikih kliničkih bolnica u Hrvatskoj koja nije u vlasništvu države, već u vlasništvu Grada, a ima klinički status. Krajem prošlog desetljeća, uz KBC Zagreb, Sveti Duh je prvi u Hrvatskoj dobio moderni objedinjeni hitni bolnički prijam. U bolnici danas radi 250 liječnika te vrhunsko medicinsko i stručno nemedicinsko osoblje, ukupno 1500 stručnjaka.
Najozbiljniji problemi u zdravstvu
Naravno, kao i svakom ravnatelju, tako su i Bušiću među osnovnim preokupacijama nestašica novca i male plaće zaposlenika. “Uz poznate činjenice vezane uz financijsko stanje zdravstvenog sustava, ali i poziciju zdravstva u društvu općenito, većini vrijednih djelatnika bolnice, kako naše tako vjerujem i ostalih, ponajviše smeta, osim neadekvatnih primanja, nemogućnost nagrađivanja onih koji to zaslužuju. Ali, ako hoćete i penaliziranja onih koji ne izvršavaju svoje radne obaveze”, kaže dok ipak spominje Grad Zagreb i sredstva koja od njega dobivaju. “Iz naše bolnice otišlo je u inozemstvo do sada relativno malo, oko 2 posto liječnika. To ne dovodi u pitanje naše funkcioniranje, ali gubitak svakog liječnika zbog odlaska u inozemstvo osobno smatram neizmjernim gubitkom za lokalnu sredinu kao i za društvo u cjelini”, priča.
‘Kad bi se postojeći zakoni poštivali u potpunosti, zdravstveni sustav bi samo po toj osnovi imao oko 1,5 milijardu kuna godišnje više nego što ima sada. S druge strane, nužno je unaprijediti Zakon o radu koji mora jasno razlučiti pozicije radnika od neradnika’
Kako Bušić, s obzirom na dosadašnje iskustvo, vidi rješenje i izlaz iz permanentne krizne situacije u zdravstvu? “Kao pravno uređenu djelatnost zdravstvo je moguće mijenjati isključivo promjenom postojećih pravnih okvira kako bi se dovelo do bolje uređenosti sustava u cjelini. Također, valja osigurati bolji odnos prema radu svih djelatnika, a ne samo većine. I na kraju, mora se izgraditi korektniji odnos svih korisnika usluga, a ne samo većine. Konkretno, kad bi se postojeći zakoni poštivali u potpunosti, zdravstveni sustav bi samo po toj osnovi imao oko 1,5 milijardu kuna godišnje više nego što ima sada. S druge strane, nužno je unaprijediti Zakon o radu koji mora donijeti jasno razlučivanje pozicije radnika od neradnika.
Pri tomu se osobno zalažem da radnici imaju još veća prava i beneficije, a da se prema neradnicima postupa sukladno njihovome odnosu prema radnim obvezama. S treće strane, zdravstvo je jedini sustav u Hrvatskoj u kojem je zlouporaba korištenja prava ne samo potpuno normalna, nego praktično ne smijete reći niti jednu javnu riječ protiv nje. Tipičan primjer je korištenje usluga bolničkih hitnih prijama za koje su analize pokazale da je samo trećina pacijenata opravdano zatražila uslugu bolničkog hitnog prijama, druga trećina trebala je uslugu liječnika primarne razine, a ne bolničke, a preostala trećina niti po jednom medicinskom standardu nije trebala niti jednog od tih liječnika. Nije teško izračunati koliko takav odnos korisnika prema sustavu bespotrebno košta sustav u cjelini pa time i same korisnike”, priča.