Legendarni hrvatski hajduk Andrijica Šimić, poznat kao kralj gorskih klanaca, uhićen je od strane austro-ugarske vojske 14. siječnja 1871. godine u mjestu Runovići u zaleđu Biokova. Hajduk koji je svojim djelovanjem postao legenda među stanovništvom u u Dalmaciji i Hercegovini, s obje strane granice (Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva) uhićen je dok je spavao u kući obitelji Ante Garca koja ga je izdala zbog pozamašne nagrade. Prema predaji tom prigodom Šimić je prokleo svog izdajnika riječima: „Moje noge nad vašim glavama bile”. Uskoro su uhvaćeni i preostali članovi njegove družine u zaselku Prodani kod Zagvozda.
Andrijica Šimić rodio se u siromašnoj obitelji u Alagovcu, nedaleko od Gruda, a u djetinjstvu deset je godina radio teške poslove kod age Tikvine u Mostaru. U hajduke se odmetnuo nakon što su mu osmanski poreznici opljačkali oca, a kadija, kojemu se obratio nije htio intervenirati nego je umalo i njega uhitio. Kad je odlučio postati hajduk napadao je osmanske karavane, trgovce i kiridžije najčešće na potezu Imotski-Vrlika. Na planini Kamešnici i danas je poznata njegova pećina koja se po njemu zove Šimića pećina. Zajedno sa svojom hajdučkom družinom znao je odlaziti i na pohode i do Kupresa, Glamoča, Duvna, Mostara, pa sve do Sarajeva i Travnika. Kako je pljačkao i po Austro-Ugarskom teritoriju i njihove vlasti su ga željele uhvatiti po svaku cijenu.
Andrijica je po narodnim predanjima otkupljivao osmansku zemlju za Viničane i gradio im kuće te im darovao konje i krave, što je razlog zašto ga i danas u Zagori i Hercegovini smatraju za narodnog junaka. Stekao je nadimak hercegovački Robin Hood, a u narodu se, posebno među Muslimanima, počelo vjerovati da je neranjiv i da ima nadnaravne moći.
Austro-ugarske vlasti 31. kolovoza 1872. osudile su Andrijicu Šimića i njegovu družinu, ukupno 25 hajduka, na dugogodišnje kazne zatvora. Teretilo ih se za pljačku, razbojstva, iznude, ranjavanja i otimačine, ukupno 86 kaznenih djela, uglavnom građana Austro-Ugarske iz Imotskoga i Sinja, premda je Šimićeva družina hajdukovala i u Hercegovini. Suđenje je održano u Splitu i bilo je prva sudska rasprava na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, a izvedeno je čak 310 svjedoka. Andrijica je osuđen na doživotnu robiju, ali je nakon 30 godina, na intervenciju mnogih znamenitih osoba, od biskupa Paškala Buconjića do ljubuškoga gradonačelnika Sadikovića, pomilovan i pušten na slobodu.
Kada je brodom stigao u Split na Rivi mu je priređen veličanstven doček. Nosili su ga na rukama od Rive do Marjana. Sinjani su ga častili sedam dana, proglasili ga počasnim sudionikom Alke, a čak su naručili fotografa koji ga slika u hajdučkoj odori. Ta je fotografija sačuvana do danas. Po selima je bio tretiran kao živa legenda, pričajući svoje priče do kraja života. Po kazivanjima i u starosti je imao zavidnu snagu i mogao preskočiti magarca s mjesta.
Andrijica Šimić preminuo je ispod jednog hrasta u Runovićima 1905. godine. Pokopan je u grob svoga izdajice Ante Garca, koji je umro dva dana prije njega. Tako se ispunila Šimićeva kletva da njegove noge budu iznad Garčeve glave.
Nakon raspada Jugoslavije njegovim imenom nazvane su mnoge ulice – u Imotskom, Kninu, Grudama, Ljubuškom. U Imotskome, uza zid gdje mu je pozlilo, postavljena je spomen-ploča s natpisom „Na ovom mjestu umro je 5. II. 1905. hrvatski hajduk Andrija Šimić“.
Video o hercegovačkom Robin Hoodu pogledajte OVDJE.
U razgovoru za splitski “Pučki list” 1905. izjavio je: „Bio sam griešnik, ali niesam odmetnik. Sirote niesam cvilio, siromaha sam pomagao, a žensku sam čast uviek cienio…Otimao sam onome tko ima, a davao onome tko nema“.
dnevno.hr