​Zašto je u Hercegovini sve manje učenika, ali ne i učitelja?

Prosjek broja učenika u razredima je od 15 do 17 i sve im je manji broj. No, učitelji i nastavnici se ne otpuštaju jer se želi spriječiti još veće iseljavanje. Isplati li se to? – pita seDeutsche Welle.

Ravno, BiH

Iako se iz godine u godinu bilježi sve manji broj učenika u prvim razredima, u HNŽ-u je početkom ove godine na stalno, neodređeno, zaposleno čak 130 učitelja, nastavnika i profesora. No, već za nepunih osam mjeseci, početkom nove školske godine, problem u ovoj županiji postao je višak uposlenika, a pojedini mediji isticali su čak i međunacionalne tenzije pri određivanju tehnološkog viška u školama koje su radile na bosanskom i hrvatskom jeziku.

Je li zapošljavanje obrazovnog kadra postala svrha sama sebi, važnija i od stalnog, zabrinjavajućeg pada broja djece u školama ili je ipak posrijedi specifičan problem?

150 kilometara zbog pet učenika

Mlada učiteljica Nina Pandža već sedam godina svaki dan putuje iz Mostara u Ravno kako bi održala nastavu za tek nekoliko učenika. Ove godine samo jedan učenik upisan je u prvi razred, a tek šestoro ih je u trećem i četvrtom, a ostalih sedam pohađa više razrede. Nije lako svaki dan prevaljivati 150 kilometara po nezavidnim hercegovačkim cestama i to samo zbog nekoliko učenika, međutim, kako kaže, čovjek se na sve navikne.

“Dakako da nije lako svaki dan toliko putovati, ali to je moj posao i tu su djeca, za čije obrazovanje moramo biti odgovorni, bilo ih 50, 30 ili nekoliko. Možda je pravo pitanje – što bi roditelji ovih mališana da nema škole, da ih trebaju slati u prvu školu u Stocu, koji je udaljen 40 kilometara?”, komentira za Deutsche Welle učiteljica Nina Pandža.

Godinama je ova učiteljica radila na određeno vrijeme, a ugovor o radu bi joj prestajao svakim školskim raspustom, a trajanje novog počinjao svakom novom školskom godinom. I tako godinama. Za stalno je zaposlena tek prije dvije godine. Izuzev plaćena dodatna tri mjeseca školskog raspusta za nju se ništa nije promijenilo.

Zatvoriti školu – i što onda?

Ravno je najistočnija općina HNŽ-a sa još jednom specifičnošću – osnovna škola radi po nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku i broji tek 13 učenika, dok se pet učenika njene područne škole na Ivanici školuje po planu i programu Republike Srpske. Želeći animirati ostanak i poticati obitelji na više djece, u ovoj općini za svakog školarca isplaćuje se 300 KM, što nije zanemariv iznos.

Ravnateljica Kristina Šimunović smatra da su upravo škole u malim mjestima, pa čak i s vrlo malim brojem učenika, vrlo važan element svake lokalne zajednice.

“Svaku školu s malim brojem učenika lako je zatvoriti, a nama nekoliko zaposlenika dati otkaze, ali što smo time dobili? Upravo suprotno – još veće iseljavanje, napuštanje malih mjesta, umjesto njihovog opstanka, razvoja i zadržavanja stanovništva”.

Iseljavanje iz manjih sredina u gradove

Njezino mišljenje dijeli i Slavko Lauš, predsjednik sindikata osnovnog obrazovanja HNŽ-a. Prema njegovim riječima u HNŽ-u je problem s kojim se bore mnoge sredine. “Napuštaju se manja mjesta i preseljava se u grad ili se iseljava u inozemstvo. Škole u manjim mjestima ostaju bez djece, dok sam Mostar ne bilježi drastičan pad upisanih”, komentira Lauš za DW.

Na pitanje je li zapošljavanje čak 130 djelatnika u obrazovanju postalo svrha sama sebi, jer se bilježi sve manje djece u školskim klupama ili bi trebalo ulagati u razvoj ekonomije, on kaže:”Izričito tvrdim da nikako učitelji, nastavnici i profesori nisu postali svrha sami sebi i ta priča ne stoji. Svrha su djeca i njihovo obrazovanje”.

Ovaj nastavnik i sindikalist za DW kaže da se radi se o djelatnicima godinama zaposlenim na određeno vrijeme, a kojima se radni staž prekidao od 15. srpnja do 1. rujna. Novim pedagoškim smjernicama, prema kojima u školskim razredima više ne bi bilo 30 i više nego oko 24 učenika, izbalansirao bi se broj nastavnog kadra i broja učenika.

“Znači, oni su i prije radili i dalje su nam potrebni, a samo su bili u podređenijem, nesigurnijem položaju. Mnogi od njih ovo ljeto proveli su bez traume hoće li im ugovori u rujnu biti produženi ili ne. No, smijemo li zatvarati škole kada bilježimo ionako veliki odliv mladosti, a kako će se ulagati i u ekonomiju ako ne bude imao tko raditi?”, pojašnjava i ujedno pita Lauš.

Gašenjem škola izumire selo

Ministar obrazovanja, znanosti, kulture i sporta HNŽ-a, dr.sc. Rašid Hadžović za DW kaže kako organizacijske šeme predviđaju da ne bude otpuštanja zaposlenika zaposlenih na neodređeno vrijeme, ali ni probijanja proračuna i zapošljavanja novih ljudi u sektoru obrazovanja.

“Prilikom izrade korišten je isti princip za sve škole u županiji poštujući pedagoške standarde, ali zbog smanjenja broja učenika u odjeljenjima pojedinih škola isti nisu mogli biti u potpunosti ispoštovani. Imamo i problem malih škola koje bi se trebale ugasiti, a u pravilu, gašenjem škole gasi se i mjesna zajednica i ljudi po automatizmu napuštaju tu sredinu. Nismo bili spremni podržati ponovno raseljavanje naših građana iz manjih sredina”, zaključuje ministar Hadžović.

Školske klupe sve praznije

I ovaj županijski ministar potvrđuje da se ne radi o novim zaposlenicima. “Dali smo mogućnost da 130 osoba riješi životnu egzistenciju, da zasnuju bračnu zajednicu, uzmu kredite, riješe višegodišnje probleme, a posebno da nestane neizvjesnosti s kojom su se susretali prethodnih sedam, osam, pa čak i 12 godina. Cilj nam je bio da ti ljudi ostanu u BiH, a ne da je napuštaju”, kaže ministar podsjećajući i da je više od 150 uposlenika umirovljeno u posljednje dvije godine.

No, dok se čini sve kako bi se zadržao obrazovni kadar, školske klupe su sve praznije i praznije. Naime, za razliku od prije samo pet godina sada je prosjek učenika po razredu u osnovnim školama tek 17, a u srednjim tek jedan više. U trogodišnjim zanimanjima taj prosjek je 15,5 učenika po razredu.